O Pustopoljini / duhu bloga
Pišem ili pokušavam pisati za one koji stvarnost osjećaju na drugačiji način u odnosu na onaj koji se prezentira u svakodnevnom životu, danas ponajviše u medijima. Nemojmo biti povodljivi. Budimo svoji. Ali kad to kažem zaboravljam da sam upravo ja bio taj koji je “uzeo kamen i bacio ga” – bio povodljiv za drugima. Ali tome ima već godina. Glupo bi bilo da vam o bilo čemu pišem a da sam to isto nisam iskusio na vlastitoj koži. Čudna je sudbina pisca. Gotovo nikad ne znate je li to iz vas progovara vaš iskreni glas ili on pripada nekom drugom. Biti upoznat sa svim stvarima, jedino taj poriv opravdava pisca u njegovu izmjenjivanju osobnosti.
Ovaj je blog najprije namijenjen devetnaestogodišnjacima i to samo onima koji se, blago rečeno, osjećaju drukčijima u odnosu na svoje vršnjake, koji su daleko više okrenuti svojoj nutrini nego vanjštini, a koji se sada nalaze na rubu novog života, ali ga još nisu prekoračili. Pišem za njih, da ne bude prekasno, i jer im želim prenijeti važnu poruku. (Naravno, pišem i za druge „devetnaestogodišnjake“, one koji se u svom životu konstantno osjećaju kao devetnaestogodišnjaci, kao i za sve druge slobodne duhove…)
Najprije želim vas podržati u toj „drukčijosti“ jer ona nije loša, zato što predstavlja duboko vas same, stoga – nemojte je iznevjeriti. Ispočetka, stvarat će vam probleme, ali kasnije, postat će vaš glavni oslonac u životu. „Biti drukčiji“ ipak podrazumijeva i neku kvalitetnu odredbu. Na koji način „drukčiji/drugačiji“? U tom smislu, kad kažem da ste „drugačiji od drugih“ mislim na to da vas privlače raznorazne staromodne i u ovom vremenu nastrane stvari poput čitanja knjiga ili razgovora o smrti. O tome ćete malo toga naći u dnevnim novinama ili na nekom internet portalu. Danas više nitko ne čita u pravom smislu riječi, te činjenice ste i sami svjesni; čita se, a zapravo leti po tekstu u potrazi za informacijama s kojima ćemo se moći pohvalit pred drugima. A oni koji pišu, ne pišu na način kako bi trebalo pisati već kako bi stekli što širi krug onih prvih. Tako se čitanje i pisanje danas vrte u praznom krugu senzacionalističkih naslova, kvaziduhovnih sajtova i ostalog duhovnog smeća koji su daleko od svake iskrene duhovnosti. Vaši vršnjaci, ako se duhovno uzdižu, to čine preko YouTube-a. Facebooku ne možemo priznati ulogu čak ni kvaziduhovnog učitelja, barem ne na ovom stupnju. I sama ta riječ – duh – kao da vas smeta, odvodi od srži, biti stvari. Priznajem, pomalo sam staromodan i teško mi se odreći riječi „duh“, ali čim smislim neku novu slovčanu kovanicu – prelazim na nju.
Drukčiji ste od drugih i u tome je poanta. Vi ste vitezovi u nastupajućem nazadnom stoljeću medijske halabuke, tako se osjećajte, tako je dobro. Shvatite da su mediji učinili svijet ponovno kamenim dobom. Vi se kroz njega krećete oboružani vlastitim osjećajem izdvojenosti, užasnim mislima i jenjajućim stvaralačkim porivom.
Više nije jasna ta potreba za stvaranjem. Čak ni samim umjetnicima ona nije jasna. Gube se u beskonačnosti svojih nauma. Napadaju kolege, čitaju kritike svojih i tuđih djela, tuku se po medijima. Umjetnosti je došao kraj kao, i nešto ranije, filozofiji, a još u prošlom stoljeću i religiji. Ako u ovom vremenu još postoje, obitavaju tek u rijetkim pojedincima. Urazumite se: religiju, umjetnost i filozofiju uglavnom koriste za manipulaciju vama. Čak i ja ponekad pomislim da to isto činim sa svojim blogom i uhvati me grižnja savjesti. Jer, zapravo nemam vam što prenijeti. Mogu vam jedino savjetovati da zabijete svoje glavice u pijesak kao što to savjetuje i velika šaljivčina iz mog romana – Plavi noj, i dočekate, što ti ja znam, bolje prilike.
Ipak, i dan danas, neprestano pokušavam nacrtati neke nove krugove u pijesku. Neka blesava nada daje mi snagu da u tome ustrajem. Ali i kad ih nacrtam, nikada ništa iz njih ne izraste osim novog vala taštine i starog osjećaja beznađa.
U svojoj knjizi Propast Zapada Oswald Spengler lijepo me je posavjetovao da je puno bolje ako se posvetim konstrukciji i razvoju inteligentnih strojeva, u potpunosti u skladu sa svojim vremenom i svojom strukom, nego da prebirem po otužnim postegzistencijalističkim mislima, a pogotovo je želio da se manem žaljenja nad sudbinom svijeta kojoj je zakazana definitivna propast.
Ipak, ne mogu to učiniti, a iskreni razlog za to ne znam. Stoga, blog je tu, tu su i osvrti na desetke (nadam se i stotine) knjiga i ostalih magijskih dostignuća u posebnom ‘književnom pakiranju’, a koje bi vas trebale voditi i tješiti kroz život. I zapamtite, oni su tu samo zato da vam podare snagu odolijevanja i nemojte očekivati da će bilo što riješiti u vašem životu. Prepušteni ste sami sebi, ali odsad s pogledom na Sunce ili Mjesec, kako za koga; bilo bi mi drago ako biste dopustili njihovoj svjetlosti da zauvijek obasjava vaše biće. Ad Infinitum…
