Travanj 2012.
Poziv Ništavilu
Friedrich Nietzsche: ZORA/OSVIT
U jednom trenutku odlučim nazvati starog prijatelja – Ništavilo. Nervira me što je njegov broj beskonačno dugačak, pa mi treba čitava mala vječnost da ga utipkam i dobijem poznat hrapav glas s druge strane.
- Pozdrav prijatelju! Šta ima? – upitao sam ga preko telefonske linije koja je prolazila kroz tko zna koliko svjetova.
- Niš’ – drugačije nije ni mogao odgovoriti moj prijatelj. – Sjedim i čamim, a što bi drugo. Iako čujem da mi popularnost ponovno raste, i ne mogu se pohvalit nekim posjetima.
- Nema čovjeka koji se barem jednom u životu nije susreo oči u oči s tobom – trudio sam se ohrabrit ga.
- Imaš pravo – reče odsutno. – Ja, Ništavilo, ipak sam važan.
- Tu je i Nietzsche… – nemarno pridoda - … pa igramo šah.
- Oho-ho, nije li to malo predaleko od mjesta u kojem obitavaju ljudske duše nakon smrti?
- Nije, svaki dan dolazi na šah, pa utrnemo misli; nema se bog zna o čemu misliti ako si u Ništavilu da ne kažem da si sam Ništavilo. I lijepo se osjećamo. Šah je jedna od rijetkih stvari koja ovdje začudo ima smisla.
– Što priča Nietzsche?
- Ma ništa, samo šuti. Nekad mi se učini da bi nešto htio reći, ali u posljednji tren odustane. Misli mu vjerojatno stvaraju galamu a meni se ne da prespajat na njih. Što bih mogao čuti? Odu o smislenosti, vjerojatno sada, naspram one o besmislenosti koju je ponavljao za života…
Tišina potraja nekoliko stoljeća prije nego li će me prijatelj upitati za razlog mog poziva. Moram priznati da sam se zbunio. Kroz telefonsku slušalicu dopiralo je nešto što bi čovjeka ostavljalo u vječnoj šutnji. I pretvorena u elektromagnetske valove, praznina je ostavljala upečatljiv dojam beznađa.
- Zapravo, zovem te zbog novog posta na blogu, trebala mi je neka tema a ti mi se neprestano vrzmaš po mislima. Odlučio sam te nazvati i vidjeti imaš li što za mene.
- Vidiš da nemam. – suvo je odgovorio.
- Da, ali od tebe je i to puna kapa. – našalio sam se.
- Hej, ipak imam nešto… – iznenada se oglasi stari prijatelj preko telefonske slušalice. – Nietzsche te hoće na telefon!
Nietzsche!? Trenutak kasnije hrapav glas njemačkog filozofa poljskih korijena začuo se u slušalici. Teško da sam ga mogao razumjeti. Glasovi više nepostojećih ljudi u sebi zadržavaju i nešto od zadaha ništavila koje ih prožima. Dovoljno da omete jasno razumijevanje. Nekako sam uspio razabrati da zapravo izgovara rečenice iz svojih knjiga kao da sam sa sobom razgovara. U ništavilu čovjek očito ne napreduje, ne evoluira, jer nisam mogao čuti ni jednu novu misao kontroverznog mislioca. Ali to što sam čuo, bilo je nesumnjivo upućeno meni i samo meni. Kako li je samo znao da mi u ovom trenutku mog života treba upravo podrška rečenica iz njegove knjige Zora koja je predstavljala i prijelomni trenutak njegova filozofskog puta? Dadem znak Kolu da započne s dešifriranjem Nietzscheova glasa s onog svijeta a zatim se i sam prepustim opojnim rečenicama Dionizova apologeta.
Mudrost bez ušiju
Svakodnevno slušati šta/što se o nama govori, ili čak dokučivati što se o nama misli – to satire najjačeg čovjeka. Drugi nas ostavljaju da živimo zato da bi svakodnevno zadržavali pravo nad nama! Oni nas ne bi izdržali ako bismo poželjeli da smo protiv njih imali ili čak imamo pravo! Ukratko, prinesimo žrtvu općoj miroljubivosti, ne osluškujmo, ako se o nama govori, ako nas hvale ili kude, žele i nadaju nam se – i nijednom na to ne pomišljajmo!Sopstveni/vlastiti put
Ako načinimo odlučujući korak i stupimo na put što se naziva „sopstveni/vlastiti put“: onda se nenadano raskriljuje tajna: ma ko sve da nam je bio prijatelj i prisan – svi su oni uobražavali kako su nadmoćni prema nama i uvrijeđeni su tom našom odlukom. Najbolji od njih su popustljivi i strpljivo čekaju da nađemo „pravi put“ – oni ga dobro poznaju! Drugi se podruguju i ponašaju se kao da smo prolazno pobudalili, ili zlurado ukazuju na zavodnika. Oni gori nas proglašavaju taštim budalama i pokušavaju ocrniti naše motive, a najgori vidi u nama najljućeg neprijatelja što žudi da se osveti za dugu zavisnost, te zazire od nas. – Šta/što, dakle, činiti? Savjetujem: svoju nezavisnost započeti time što ćemo za neku godinu unaprijed svim svojim poznanicima obezbijediti/osigurati pomilovanje za grijehe svake vrste.
Ponavljam, ovoga puta Nietzscheove riječi upućene su samo meni, i očigledno nekomu tko se ujedno odlučuje za vlastiti put… Zbog toga sam, dakle, nazvao Ništavilo. Zbog toga se vratio na izvor bića kako bih uzeo zalet – za skok. Kuda? U svoju vedrinu, kazao bi stari njemački filozof!
Srpanj 2011.
Filozofirati znači naučiti kako umrijeti
Michel de Montaigne: ESEJI; Friedrich Nietzsche: ROĐENJE TRAGEDIJE
Volim čitati pisce koji otvoreno govore o svom životu. U toj i toj godini svog života osjetio je krizu, zaljubio se u tu i tu ženu, osjećao se tako i tako. Onda bih kao na nekoj laganoj vatri srca sve to dovodio sa svojim životom; i ja sam u nekoj svojoj godini života osjećao krizu ili se zaljubio. Osobito sam volio povlačiti paralele između godina u kojima su započeli s objavljivanjem knjiga nadajući se da meni uvijek ostaje vremena za to. Iako danas više nije tako jer dosada ništa značajnije nisam objavio u sjećanjima mi je preostao taj lijepi osjećaj.
Mojim omiljenim piscima omiljena tema je bila smrt. Pisali su o njoj u svakojakim prigodama, kako je se plaše ili je ne zarezuju, neki su je veličali a neki kudili, ali su na kraju izostavljali da je doista opišu kad su se napokon s njom susreli – licem u lice, možda i na sam njen dan nastupanja. Zbog osobitih okolnosti u kojima nastaje smrt, to je i razumljivo u većini slučajeva nemoguće; pa, ipak. Zar nijedan nije bio svjestan toga da će baš danas umrijeti? Ako je netko temi umiranja posvetio iznimnu pažnju onda je to bio Michel de Montaigne koji kao da se svojim čitavim književnim opusom pripremao za nju. Bilo mu je nevjerojatno stalo do toga da i u praktičnom smislu, dostojanstveno umre. U svojim, u nekim izdanjima i trotomnim (četvrti tom se odnosi na pisma), Esejima, Montaigne, pod naslovom odjeljka Filozofirati znači naučiti kako umrijeti, piše:
Svekolika mudrost i dokazivanje svijeta zapravo vode jednome, a to je poučiti nas kako da se ne plašimo umiranja.
Zadnje dvije godine svog života na dulje vrijeme se povlačio u svoj toranj da bi razmišljao o boli i smrti koja se približavala.
U sadašnjem sam trenutku, hvala budi Bogu, spreman otići kadgod se to Njemu bude svidjelo, ne žaleći ni za čim izuzev za životom samim – ako me njegov gubitak zadesi. Razuzlao sam sve čvorove; sa svime sam se već napol oprostio, osim sa sobom. Nema čovjeka koji se potpunije i nepomućenije pripremio napustiti svijet, cjelovitije se rastao od svega, no što sam ja naumio učiniti.
U pogovoru znamenitih Eseja ostao je kratki zapis o trenutku njegova umiranja.
Smrt je nastupila 13.rujna 1592… Tri posljednja dana uslijed paralize jezika, komunicirao je s ljudima oko sebe samo pismeno. “Naredio je da se služi misa u njegovoj odaji, i kad je svećenik došao do Corpus domini, taj se ubogi čovjek pridigne slabašno kako je mogao na svom krevetu, skrhana tijela, sklopljenih ruku, i tim posljednjim činom prepusti svoju dušu Bogu:”
Opisana stvarnost umiranja, međutim, kao da je opet izostala. Ali drugačije i ne može biti. Teško se odlučujemo na pisanje na sam dan smrti, a kada razmišljamo o njoj to je uvijek s izvjesne vremenske udaljenosti. Tako je bilo i u slučaju Michele de Montaigna. Drugim riječima, problem je u tome da koliko god pisali o smrti ona se, osim u slučaju teške i neizlječive bolesti, čini uvijek bezbrižno dalekom i ne može se osjetiti u svom pravom bitku. Razmišljanje o smrti za čovjeka na životu, tako, ima sasvim drugi cilj.
Život je besmislen – hladno ću sebi dopustiti sumirati duhovni doseg čovječanstva kroz stoljeća a koji se bez većih problema na kraju iščitava u većini njegovih duhovnih dostignuća (najbolje možda u Kritici ciničkog uma Petera Sloterdijka). Pa ipak, kada su upitali velikog Talesa zašto ne umre ako je život besmislen on im je mudro odgovorio: „Zato jer je to svejedno.“ Tako se otkrilo da su već Stari Grci posjedovali ‘pravu’ svijest o prolaznosti i umiranju i još k tomu je nastojali okrenuti u svoju korist, u smjeru jednog velikog opuštanja od težine i očekivanja od života. Starogrčki odnos prema smrti doseže svoj vrhunac u kratkoj anegdoti koju Nietzsche iznosi u Rođenju tragedije:
Priča drevna bajka da je kralj Mida dugo lovio u šumi mudrog Silena, Dionizijeva pratioca, a kad mu je najzad pao šaka kralj ga upita što je za ljude najbolje i najsavršenije. Ukrućen i nepomičan, demon šuti; dok najzad prisiljen kraljevim navaljivanjem uz grohotan smijeh ne prasne ovim riječima:
“O bijedni i kratkovječni rode, slučaja i tegoba porode, zašto me prisiljavaš da ti kažem ono što bi za Tebe bilo najprobitačnije da ne čuješ? Ono najbolje – za Tebe je sasvim nedostižno: NE BITI ROĐEN, ne postojati, biti ništa! A drugo po redu najbolje za Tebe, to je – DA UBRZO UMREŠ!”
Sjećam se, dugo vremena mi je trebalo da se oporavim od rečenice mudrog Silena nakon što sam je prvi put pročitao. Glavom su mi zujale sintagme NE BITI ROĐEN i DA UBRZO UMREŠ kao rojevi pčela. Strahotna mudrost koja vas trenutačno podsjeća na lakoću postojanja kao jedini ‘pravi’ način bivstvovanja. A da bismo uništili svaku daljnju patnju na ovom svijetu prisiljeni smo je duboko upiti u sebe.
Razmišljanje o smrti, tako, ima za cilj čovjeka privesti sebi. U trenutku, on osjeti „nepodnošljivu lakoću“ vlastitog postojanja, ali je odjednom i u stanju izraziti svoj život. Zato smo kao ljudska bića upućeni na umjetnost. Taj trenutak i slučaj pokušao sam opisati u priči „Smrt gospodina Waldingera“ čiji ulomak i donosim u odjavi ovog posta…
Smrt kao da se već ušuljala u našu sobu. Zasjela je u kut ispod prozora strpljivo iščekujući. Preuzeo me je u neku ruku blažen osjećaj da to još nije moja smrt. Bila je riječ o smrti drugoga, smrti gospodina Waldingera. Ipak, nelagoda se nije mogla tek tako otjerati. Počeo sam razmišljati o svom životu. Susret sa smrću drugoga redovito nam to omogući. Tko sam, dakle, ja? Za koji dan oporavit ću se od operacije i opet slobodno šetati ulicama držeći se za ruke sa svojom prijateljicom, pogleda uperenog u oblake. I bit ću očišćen od svih crnih misli kojima sam bio zasuknut ovih dana.
Čovjek sam koji svoj život živi poput sretne okolnosti, bez naboja, gotovo i bez obveza. Svoj život živim na osnovi pogleda u oblake, svjesnosti jednog te istog trenutka i moći oduševljavanja svijetom i životom. Odlučio sam se ne ženiti, i to sam objasnio svojoj prijateljici s čim se složila, ne imati nikakvih obveza doli izjutra razmatrati konstelaciju boja koja se javlja na prijelazu neba i zemlje uz čitanje naglas nekog odlomka jednog od svojih omiljenih pisaca. Moji dani su svi dobri i svi beznačajni. U modernom kapitalističkom društvu lako je osigurati novčana sredstva da biste mogli živjeti jedan ovakav život. On uistinu ne zahtjeva puno. To je ta sretna okolnost mog života. Jedinu ambiciju koju imam jest napisati knjigu, jednu, a ako me krene i više njih. Zapravo, sudbina pisca jedina me još može privesti stvarnom životu u kojem bih onda pronašao svoje mjesto. Ljudi bi me prepoznavali kao pisca i ja bih ostvario legitimitet za život koji vodim. Ovako, smatraju me običnom budalom, nesposobnjakovićem, strašljivcem. Ovako, nada mnom uvijek vlada prijetnja da ću sa svojim beznačajnim životom otplutati na jednom od oblaka koje svako jutro promatram u neznanom smjeru. Ali ne žalim se, život mi je podario toliko uspomena da je dovoljno da se samo krećem u tom krugu bez izlaza, po mjestima koja me podsjećaju na vrijeme u kojem je moja snaga još bila dostatna za nošenje s drugim ljudima, a moja nada gotovo pa djelatna snaga koju je vrijedilo iskoristiti za popravljanje svijeta.
Ali je li svijet popravljiv? Je li moj život u nekom drugom svijetu može dobiti na važnosti, u to gotovo da sam izgubio vjeru da propitujem. Čitao sam neki dan članak u nekim novinama o indigo djeci, neprilagođenoj djeci koja žele popraviti svijet u kojem žive. Shvatio sam da za sebe mogu reći da sam indigo četrdesetogodišnjak samo možda sa zgasnutom vjerom da bilo što mogu učiniti.
Vrijedi napomenuti da u danom ulomku priče ipak prekoračujem granice teme jer se na njegovu kraju tužno, a za ovu filozofsku raspravu začudo pozitivno, pitam je li svijet popravljiv, pronalazeći neočekivano novog igrača u igri kao odgovor na pitanje o smislu života (‘popravljivost svijeta’). To je i stoga što čovjek nikada neće prestati žudjeti za mogućnošću da životu podari težinu iako se ta njegova žudnja u svakom novom pokušaju naplaćuje sve neizdržljivijom patnjom.
Srpanj 2011.
“Misao misli” – “Filozof filozofa”
Fridrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATUSTRA
Da ja znam porijeklo svoje
Nezasito kao plam
Gorim, Zgaram sebe sam
Što god darnuh, svjetlost posta
Što ostavih ugljen osta
Sigurno je da sam plam
Prolazim pored vrata filozofskog kabineta koja su iznenađujuće blizu vratima mog ureda. Nekako mi se čini da se u današnje vrijeme više ne može reći da filozofski kabinet reprezentira sobu u kojoj sjede i raspravljaju filozofi već više ured u kojem svoje papire, dokumentaciju i sl. ostavljaju ljudi koji samo predaju filozofiju. Jedan od njih, a dobro sam ga zapamtio je i prof. S. Nikada nisam mogao sebi predstaviti da on istinski filozofira iako to vjerojatno čini. On, vjerojatno, i u vlastitim mislima se drži ozbiljno kao što to čini u susretu s drugim ljudima. Iza lica, za koje se mora priznati da bi se moglo lijepo oblikovati u kamenu za kakvu statuu, vjerojatno se ne nalazi ništa doli baza podataka filozofske literature.
S takvim stavom o filozofiji i današnjim filozofima koji se kriju iza vrata filozofskog kabineta našeg fakulteta na samim vratima primijetim dobro poznato lice. Naravno, Nietzsche, najhrabrija filozofska luda među filozofima kojeg beskrajno volim. Studente i sve zainteresirane se poziva da ponedjeljkom u 19,15 prisustvuju seminarima ili čemu već na kojima će se moći slobodno raspravljati o vitezovima filozofske misli od kojih je samo jedan Nietzsche. Zvuči primamljivo, ali odmah u sljedećem trenutku odustajem. Akademski raspravljati o Nietzscheu bez stvarne potrebe za njim, njegovim riječima, čini mi se potpuno izlišnim. Vjerojatno će se sudjelovanje u raspravi i ocjenjivati. Doći tamo i započeti deklamaciju, primjerice, o temi „vječnog vraćanja jednakog“ i da se onda neki klipan, a tu ulogu može na sebe preuzeti i profesor, javi i kaže kako je tu sve jasno jer „vječno vraćanje jednakog“ znači to i to, to mi ne treba u životu. Ne nerviram se kad presvlačim bebu a ona se dere, cool sam i kad žena viče na mene, mnoge formalizme života samo obavljam kako obavljam i tragično ne doživljavam ni kvar automobila, ni ponovno upaljeno crveno svjetlo na semaforu, ali ako mi neki nadobudni student filozofije koji je za filozofiju čuo od ljudi koji mu je tek predaju te započne prema svome secirati jednu takvu životnu dubinu koju je predstavljao Nietzsche kako svojim životom tako i djelom, onda mi doista navre na usta gađenje na ovo vrijeme.
Ne kažem da možda griješim, vjerojatno i griješim u pogledu barem jednog profesora na našem Odsjeku filozofije koji vjerojatno jest filozof u pravom smislu riječi i koji razumije da se zagonetna Nietzscheova ideja o „vječnom vraćanju jednakog“ nikada do kraja ne može razumjeti, možda tek na trenutke osjetiti kao što je to i učinio njen tvorac te je obznaniti svijetu. Isto tako, ne sumnjam da je i sam Nietzsche s tom svojom mišlju možda i želio ostati neshvaćen.
Tu najdublju od svih, „misao misli“ prvi put objavio je Nietzsche u svojoj Veseloj znanosti. Potom ju stavlja u usta svog Zarathustre, a zatim ju ponavlja i u S onu stranu dobra i zla.
Sada razmišljam o tome kako mu je ta “misao misli” prvi put pala na pamet. Možda dok se sagibao nad lavorom hladne vode u iznajmljenoj sobi ljetnikovca na Sils Mariji, zapljuskujući se njome i povremeno se pogledavajući na slomljenom zrcalu okačenom o drveni stup. Možda mu je doista u tom trenutku glavom prošla ta slavna misao o „vječnom povratku jednakog“, a tako misli upravo čovjeku i dolaze. Možda je u tom trenutku uzdahnuo jer je shvatio da tu istu misao u svom vremenu nema s kim podijeliti i da će to moći tek s onima koji u tom trenutku nisu još bili ni rođeni. Ali nebitne su duhovne konotacije o tome što je slavni filozof u tom trenutku mislio. Ono što se želi ovdje istaknuti jest to da je njegov pokret potpuno nebitnog sagibanja nad lavorom hladne vode pa barem u nekom obliku “zapamtila” i njegova okolina: drveni stup o koje je bilo okačeno slomljeno zrcalo, škripavi pod njegovim nogama, uvijek isti krevet standardnih dimenzija s bijelom posteljinom nabacanom ili uredno složenom (u slučaju Nietzschea ne mogu proniknuti koji bi slučaj bio primjereniji – nabacana i izgužvana ili uredno složena posteljina).
Zbog toga se ne čini nerazumnim želja francuskog pisca, esejista, što god, Allain de Bottona da posjeti ljetnikovac u kojem je Nietzsche živio dok je stvarao svoja najveća djela. Gledati okolinu u kojoj se porodila jedna iznimna misao ne čini se, s duhovne strane, izlišnom radnjom. U nekom obliku mogu se osjetiti zaostale energije, možda i čestice koje su prebivale u danas mrtvom pojedincu koji je stvarao originalni duhovni svijet u sebi. Zbog toga se i ja želim popeti na Sils Mariju i suočiti se s intimnim stvarima slavnog filozofa čije su misli toliko utjecale na moj život. Zbog toga želim i posjetiti Kafkinu kuću u Pragu i vidjeti krevet u kojem se jednog jutra probudio osjećajući se poput velikog žohara. Nisu to činovi običnog turističkog razgledanja, to su uzvišena podsjećanja na okolinu u kojoj su moji duhovni preci živjeli i stvarali, a koja i danas posjeduje ono nešto od običnog intimnog pokreta koji su oni svakodnevno činili.
Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA >>> citati
Sviđa ti se?
