Srpanj 2011.
“Misao misli” – “Filozof filozofa”
Fridrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATUSTRA
Da ja znam porijeklo svoje
Nezasito kao plam
Gorim, Zgaram sebe sam
Što god darnuh, svjetlost posta
Što ostavih ugljen osta
Sigurno je da sam plam
Prolazim pored vrata filozofskog kabineta koja su iznenađujuće blizu vratima mog ureda. Nekako mi se čini da se u današnje vrijeme više ne može reći da filozofski kabinet reprezentira sobu u kojoj sjede i raspravljaju filozofi već više ured u kojem svoje papire, dokumentaciju i sl. ostavljaju ljudi koji samo predaju filozofiju. Jedan od njih, a dobro sam ga zapamtio je i prof. S. Nikada nisam mogao sebi predstaviti da on istinski filozofira iako to vjerojatno čini. On, vjerojatno, i u vlastitim mislima se drži ozbiljno kao što to čini u susretu s drugim ljudima. Iza lica, za koje se mora priznati da bi se moglo lijepo oblikovati u kamenu za kakvu statuu, vjerojatno se ne nalazi ništa doli baza podataka filozofske literature.
S takvim stavom o filozofiji i današnjim filozofima koji se kriju iza vrata filozofskog kabineta našeg fakulteta na samim vratima primijetim dobro poznato lice. Naravno, Nietzsche, najhrabrija filozofska luda među filozofima kojeg beskrajno volim. Studente i sve zainteresirane se poziva da ponedjeljkom u 19,15 prisustvuju seminarima ili čemu već na kojima će se moći slobodno raspravljati o vitezovima filozofske misli od kojih je samo jedan Nietzsche. Zvuči primamljivo, ali odmah u sljedećem trenutku odustajem. Akademski raspravljati o Nietzscheu bez stvarne potrebe za njim, njegovim riječima, čini mi se potpuno izlišnim. Vjerojatno će se sudjelovanje u raspravi i ocjenjivati. Doći tamo i započeti deklamaciju, primjerice, o temi „vječnog vraćanja jednakog“ i da se onda neki klipan, a tu ulogu može na sebe preuzeti i profesor, javi i kaže kako je tu sve jasno jer „vječno vraćanje jednakog“ znači to i to, to mi ne treba u životu. Ne nerviram se kad presvlačim bebu a ona se dere, cool sam i kad žena viče na mene, mnoge formalizme života samo obavljam kako obavljam i tragično ne doživljavam ni kvar automobila, ni ponovno upaljeno crveno svjetlo na semaforu, ali ako mi neki nadobudni student filozofije koji je za filozofiju čuo od ljudi koji mu je tek predaju te započne prema svome secirati jednu takvu životnu dubinu koju je predstavljao Nietzsche kako svojim životom tako i djelom, onda mi doista navre na usta gađenje na ovo vrijeme.
Ne kažem da možda griješim, vjerojatno i griješim u pogledu barem jednog profesora na našem Odsjeku filozofije koji vjerojatno jest filozof u pravom smislu riječi i koji razumije da se zagonetna Nietzscheova ideja o „vječnom vraćanju jednakog“ nikada do kraja ne može razumjeti, možda tek na trenutke osjetiti kao što je to i učinio njen tvorac te je obznaniti svijetu. Isto tako, ne sumnjam da je i sam Nietzsche s tom svojom mišlju možda i želio ostati neshvaćen.
Tu najdublju od svih, „misao misli“ prvi put objavio je Nietzsche u svojoj Veseloj znanosti. Potom ju stavlja u usta svog Zarathustre, a zatim ju ponavlja i u S onu stranu dobra i zla.
Sada razmišljam o tome kako mu je ta “misao misli” prvi put pala na pamet. Možda dok se sagibao nad lavorom hladne vode u iznajmljenoj sobi ljetnikovca na Sils Mariji, zapljuskujući se njome i povremeno se pogledavajući na slomljenom zrcalu okačenom o drveni stup. Možda mu je doista u tom trenutku glavom prošla ta slavna misao o „vječnom povratku jednakog“, a tako misli upravo čovjeku i dolaze. Možda je u tom trenutku uzdahnuo jer je shvatio da tu istu misao u svom vremenu nema s kim podijeliti i da će to moći tek s onima koji u tom trenutku nisu još bili ni rođeni. Ali nebitne su duhovne konotacije o tome što je slavni filozof u tom trenutku mislio. Ono što se želi ovdje istaknuti jest to da je njegov pokret potpuno nebitnog sagibanja nad lavorom hladne vode pa barem u nekom obliku “zapamtila” i njegova okolina: drveni stup o koje je bilo okačeno slomljeno zrcalo, škripavi pod njegovim nogama, uvijek isti krevet standardnih dimenzija s bijelom posteljinom nabacanom ili uredno složenom (u slučaju Nietzschea ne mogu proniknuti koji bi slučaj bio primjereniji – nabacana i izgužvana ili uredno složena posteljina).
Zbog toga se ne čini nerazumnim želja francuskog pisca, esejista, što god, Allain de Bottona da posjeti ljetnikovac u kojem je Nietzsche živio dok je stvarao svoja najveća djela. Gledati okolinu u kojoj se porodila jedna iznimna misao ne čini se, s duhovne strane, izlišnom radnjom. U nekom obliku mogu se osjetiti zaostale energije, možda i čestice koje su prebivale u danas mrtvom pojedincu koji je stvarao originalni duhovni svijet u sebi. Zbog toga se i ja želim popeti na Sils Mariju i suočiti se s intimnim stvarima slavnog filozofa čije su misli toliko utjecale na moj život. Zbog toga želim i posjetiti Kafkinu kuću u Pragu i vidjeti krevet u kojem se jednog jutra probudio osjećajući se poput velikog žohara. Nisu to činovi običnog turističkog razgledanja, to su uzvišena podsjećanja na okolinu u kojoj su moji duhovni preci živjeli i stvarali, a koja i danas posjeduje ono nešto od običnog intimnog pokreta koji su oni svakodnevno činili.
Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA >>> citati
Sviđa ti se?
