Prosinac 2011.
Književnost i zbilja
Michel Houellebecq: KARTA I TERITORIJ
Michel Houellbecq napisao je neopisivo dobar roman, prema mom skromnom mišljenju, svoj najbolji; roman na kojem bi mu svaki pisac trebao pozavidjeti, ali svakako ne zbog istančanih lirskih opisa prirode a la Lamartine ili pronicljivosti u pronicanju psihologije likova a la Dostojevski, više zbog kretanja oko i u srži bitka književnosti odnosno odašiljanja jedne vrlo ingeniozne romaneskne kritike društva u kojem živi. Krajnji je cilj svakog romana, složit ćete se, na najbolji mogući način oslikati vrijeme u kojem živimo, i u kojem je roman nastao, prikazati sve njegove bitne momente, događaje i likove, sažeti bit vremena kao i društva u cjelini; a pogotovo, ne libiti se tom istom vremenu odnosno društvu pritom otvoriti njegove najbolnije rane. Na tome mu zavidim, jer je te ciljeve Michel Houellebecq ovim romanom maestralno ostvario. Napokon, i književna kritika u Francuskoj je morala odložiti svoje oružje kojim ga je prethodnih godina bespoštedno ranjavala – M. H. je za roman Karta i teritorij napokon dobio i Goncura – najprestižniju književnu nagradu u Francuskoj.
Pisati i neprestano doticati bitak, na to se ukratko svodi pisanje M. H. Pisati lepršavo, opušteno, čak i o malim i nevažnim stvarima zanimljivo, a s druge strane ludički kompetentno pa i o najzahtjevnijim temama, s pregršt osobnih i inih referenci na stvarne nazive ulica, vina, osoba, regija, jela, pa čak i vrsta slikarskih uljnih boja – to može samo pisac od formata kakav M. H. jest. Ipak, u tom svjetlu ne mogu ne spomenuti optužbu jednog književnog časopisa za „Houellebecqovo besramno citiranje Wikipedije“. Što reći? Sam je pisac odgovorio da je ono što je našao u Wikipediji – a Wikipedija mu očigledno služi kao nepresušan izvor književne građe – samo književno obradio a što osobno smatram sasvim prihvatljivim odgovorom.
„Djelo u meni se mora najprije skrutnuti da bi izišlo van“ kaže na jednom mjestu pisac, zapravo, citirajući sam sebe. O čemu je riječ? H. je upotrijebio vrlo zanimljiv fabularni postupak koji se možda i ne mora smatrati originalnim u tolikoj mjeri, koliko može postati vrlo primamljiv za pisce u ovom stoljeću – naime, kao jedan od likova romana pojavljuje se i sam autor, upravo kao „slavni francuski pisac Michel Houellebecq“ i o kojem se piše kroz prizmu pogleda Jeda Martina, slikara-umjetnika, a zapravo glavnog lika romana odnosno kroz prizmu trećeg lica kroničara njegova života. Naravno, da H. nije izdržao i da mu je takva forma romana omogućila britke i neuvijene odgovore francuskom medijskom establishmentu na njegova redovita prozivanja.
Reputaciju pijanca stvorili su mi novinari, znate; čudno da nijedan nije shvatio da ja puno pijem u njihovoj prisutnosti samo zato da ih mogu podnijeti… Kako ćete se naći s nekim tko radi za Marianne ili Le Parisien libere, a da vam isti čas ne dođe da se izbljujete. Glupost i konformizam tiska su ipak nepodnošljivi…
I kako nakon tih rečenica ne steći neprijatelje? Kada se o društvu danas progovara kroz umjetnički izričaj onda književnost postaje najnezahvalnija umjetnost od svih a književnicima najteže od svih, jer začuđujuća nedvosmislenost riječi toliko nemilosrdno otvara rane u društvenom tkivu oko sebe da se autori ubrzo nađu opkoljeni čitavom vojskom neprijatelja. To se jednostavno ne može izbjeći, društvo je danas u takvom stanju kakvom jest, stoga, danas sudbina dobrog pisca je, recimo to otvoreno – vrlo zajebana.
Na osnovi H. fabularne dosjetke došao sam u napast Velikog Pisca iz svog romana „U zemlji Plavog noja“ jednostavno preobraziti u sebe; tako, sam bih postao Velikim Piscem i Teo bi mene došao posjetiti. Moram priznati, takav scenarij i ne bi bio daleko od istine, u smislu onoga što sam želio postići s romanom, osim, naravno, da se onda ne bi radilo o Velikom Piscu u doslovnom značenju tih riječi.
U središte svog romana H. tako smješta slikara-umjetnika oko kojeg se ispleće više-manje uspješno-tužna životna priča svakog velikog umjetnika. Njegova platna uspijevaju dostići basnoslovne cijene na tržištu umjetnosti dok on, s druge strane, svršava sa svojim životom bez osjećaja bilo kakve ispunjenosti i smisla, ako se o tome uopće može govoriti kad se analizira život umjetnika. Hladno bi se moglo ustvrditi jedino to da je kao umjetnik poštivao nekakav unutarnji glas koji ga je vodio od jedne do druge umjetničke faze u svom stvaralaštvu.
… biti umjetnik značilo je, u njegovim očima, prije svega biti netko poslušan. Poslušan misterioznim, nepredvidivim porukama što ih je, u pomanjkanju boljega i zbog nepostojanja svakog religioznog vjerovanja, valjalo okvalificirati kao intuicije, porukama koje su međutim zapovijedale na neodložan, kategorički način, ne ostavljajući ti ni najmanju mogućnost da se izvučeš - osim gubeći svaki pojam integriteta i svako samopoštovanje. Te poruke mogle su podrazumijevati da uništiš neko djelo, odnosno cijelu skupinu djela, da bi se uputio u radikalno novom smjeru, a katkada i bez ikakva smjera uopće… Po tome, i samo po tome, mogao se položaj umjetnika katkada okvalificirati kao težak.
Nesretno djetinjstvo, gorka adolescencija, samoubojstvo majke, razočaravajući životni put oca, težak i napet odnos s njim, sve su to preduvjeti, poučava H., za oslobođenje umjetnika u nama, onog koji nikada „nije prianjao uz život“. Pa iako mu je u romanu priuštio i spavanje sa zavidnim ljepoticama putenom Malažankom Genevieve ili neodoljivom Ruskinjom Olgom, Jed Martin se tvrdoglavo drži svog osnovnog, iluzornog nauma koji ga malo-pomalo na kraju odvodi u potpunu samoću – objektivno prikazati svijet kakav jest, naravno, više u onom smislu kako je to ustvrdio Heidegger, nego sa stanovišta nekog „tko poznaje život“ odnosno njegovu praktičnu stranu plaćanja režija ili borbe za vlastitu državu.
Naravno, u tome djelomično uspijeva, i s uljepšanog prikaza proizvoda industrijskog doba putem fotografske tehnike prelazi na Photoshop obradu Michelinovih karata regija Francuske, da bi se u narednoj fazi stvaralaštva iskazao i kao klasični slikar. Vraćajući se temi industrijske ere na jedan kolosalan način započinje stvarati seriju platana ljudskih zanimanja: „Maya Dubois, asistentica teleodržavanja“, „Voljena, escort-girl“, te izrijekom u romanu najuspjelije platno „Bill Gates i Steve Jobs razgovaraju o budućnosti informatike: konverzacija u Paolo Altu“ primjeri su umjetničkih djela koja već samim svojim nazivima u današnjem čitatelju asociraju na nešto poznato i vrlo utjecajno iz društvenog miljea, stvarnost, moguću svakodnevicu koju proživljavamo ili ne proživljavamo. Nemoguće je ovdje ne uočiti profinjenu ironiju kojom neprestano pršti Houellebecqova proza i koja nam tako dobro sjeda, nama, čitateljima s početka 21. stoljeća. Jedna od najprivlačnijih spisateljskih crta francuskog pisca jest upravo način na koji iskazuje ironiju. Pitamo se, zar je moguće da su moderna društva utemeljena u laži u tolikoj mjeri da svaki istinit tekst o njima neizbježno mora biti prožet tom neugodnom stilskom figurom? Čini se da jesu.
U vezi „serije zanimanja“ zanimljivo je primijetiti da se Jed Martin slama u onom trenutku kad pokuša prikazati vlastito zanimanje na platnu – „zanimanje“ samog umjetnika. Pa tako, „Damien Hirst i Jeff Koons međusobno dijele tržište umjetnosti“ postaje neuspjela ali i u dovoljnoj mjeri indikativna slika ove faze. Koonsovo lice je nemoguće prikazati, lice u kojem se miješaju asketizam i razvrat, lice, kako piše H., „mormona pornografa“ koje Jed retušira u više navrata, svaki put bezuspješno. Protivnost na kojima počiva svaka umjetnička priroda nužno za samog umjetnika ostaje tajna, on je nikad neće doznati, a što je još gore – i nikad je neće biti u stanju izraziti.
U posljednjem dijelu romana, povukavši se u bakinu kuću na selu, Jed Martin živi odvojen od ljudi, i tek pred samu smrt, u bezazlenom intervjuu nekom umjetničkom glasilu, razotkriva čime je bio umjetnički zaokupljen u svojih posljednjih deset godina života: propadanjem, kako samog života tako i njegovih „proizvoda“, ljudske civilizacije u cjelini, u kojem do izražaja dolazi, u vremenu sporo-nastupajuća, s ljudske točke gledišta teško primjetljiva, agresivnost biljaka. Izrađuje video-uratke u kojima izgleda simbolizira uništenje ljudske vrste. Sve rukom čovjeka stvoreno nestaje kao i sam čovjek.
Tonu, na trenutak kao da se otimaju, a onda ih uguše naslage bilja. Zatim se sve smiruje, ostaju još samo biljke što ih miče vjetar. Trijumf vegetacije je totalan.
Karta i teritorij roman je a ujedno i esej o suvremenoj umjetnosti, u njemu se spominju najveći umjetnici našeg doba, ali i nabrajaju proizvođači uljanih boja, dok se u platnima razootkriva i razmatra više ono ‘esencijalno’ nego ‘formalističko’. Povratkom na, uvjetno rečeno, figurativno slikarstvo esencija ponovno zadobiva na važnosti a odatle ponajviše baš slikarski motiv, ono što slika prikazuje, dok formalističko gledište, po kojem su uporaba boja, svjetla-sjene i sl. ono primarno u djelu – pada u drugi plan.
H. pisanje nalazim kao ono pisanje koje oslikava književnost 21. stoljeća, „figurativno“ u književnom smislu, sa strukturom, radnjom, likovima i svim ostalim, a opet tako nepredvidivo, zanimljivo i uzbudljivo da ga je uopće ne moguće opisati, jedino citirati. Pa za kraj, evo nekoliko citata s mojim podnaslovima koji na najbolji način reprezentiraju osebujni književni izričaj meni omiljenog pisca:
O ekonomiji
Helenino zanimanje za ekonomiju tijekom godina se jako smanjilo. Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.O potrebi za novcem
Čudno je to, čovjek bi pomislio da je ta potreba da se izraziš, da ostaviš neki trag u svijetu, moćna sila; a ipak, obično to nije dovoljno. Ono što najbolje funkcionira, ono što ljude najsilovitije gura da nadmaše sebe, i opet je čisto i jednostavno, potreba za novcem.O Olgi
Vrlo blijedog, gotovo prozirnog tena, platinasto plave kose i naglašenih jagodica, savršeno je odgovarala slici slavenske ljepote kakvu su poslije pada SSSR-a popularizirale manekenske agencije i časopisi.O sebi (riječi lika romana Michela Hoeullebecqa, slavnog francuskog pisca)
Najdraži mi je, sada, konac prosinca, noć padne u četiri. Onda mogu obući pidžamu, popiti tablete za spavanje i ići u krevet s bocom vina i knjigom. Ja tako živim već godinama. Sunce iziđe u devet; dobro, dok se opereš, dok popiješ kave, skoro je podne, ostane mi da izdržim četiri sata dana, najčešće uspijem bez većih šteta…
Svibanj 2011.
O nejedinstvu, patnji i slobodi
Michel Houellebecq: LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI
Michael Houellebecque mi izgleda upravo kao čovjek koji je imao priliku iz neposredne blizine promatrati propast čovječanstva. Sva ta groza i nelagoda koja se može iščitati s njegova lica, nemirne ruke kojima pripaljuje cigaretu za cigaretom, konačno, i sam zaplet njegova romana „Mogućnost otoka“, skovale su u meni tu apokaliptičku metaforu o njemu. Čini se kao da je čovječanstvo već oplakao i da se vratio u vrijeme tik pred njegovu propast mučen budućnošću bez perspektive.
Naravno da je riječ o nečemu drugom, nečemu puno intimnijem nego što je to propast svijeta a što pisac ne skriva od javnosti – radi se o proživljenoj vlastitoj životnoj traumi. Zapravo, uvijek je o tome riječ. I kada naoko govorimo o najopćenitijim stvarima i čini se da ni najmanje ne uplićemo sebe, uvijek na kraju iznjedri naše lice koje skrušeno prizna da je to samo naš vlastiti izraz u ovom svijetu. Ipak, dogodi se da se nečije sudbine na zagonetan način podudare sa sudbinama većeg broja ljudi, u vrlo rijetkim slučajevima i čitavog čovječanstva, a to je, čini mi se slučaj gospodina Houellebecquea. On upravo posjeduje tu moć – pisati duboko o tom istom čovječanstvu, uzimati mu mjeru koja mu točno pripada. S tim u vezi, imam još jednu dobru metaforu o M. H.: kao da smo se približili neuglednom usjeku među stijenama prekrivenim grmljem koje kad bi razmakli i ušli u nj – vodio bi nas ravno do središta zemlje…
S druge strane, svojim ponašanjem kod pojavljivanja u javnosti Michael Houellebecque usput otkriva i kako je teško kao pisac pokazivati se u istoj. Koliko nelagode i nemira mora osjećati pisac dok je okružen kamerama i fotoaparatima s bljeskalicama, jedino ako nije slučaj beznadno taštog umjetnika kojem to besprimjerno godi, kao što je to, recimo, slučaj s većinom filmskih glumaca. Pogledajte video!
Sada sam pred sobom sam ponovno otvorio tekst koji sam u filozofskom maniru napisao o M. H. Taj tekst dugo vremena nije pronalazio svoje mjesto ni u jednom vidu objave sve dok nisam otvorio ovaj blog. Tekst predstavlja osvrt na knjigu „Lanzarote i drugi tekstovi“ objavljenoj u nas, zapravo, više na „druge tekstove“ koje ću na ovom mjestu vjerojatno mjesecima bjesomučno citirati. Nema razloga da ga i dalje držim u ladici!
O NEJEDINSTVU, SLOBODI I PATNJI, ZAPRAVO – SVEMU (OSVRT NA LANZAROTE I DRUGE TEKSTOVE M. HOUELLEBECQA)
Sve nam se više čini da gubimo vjeru u prajedinstvo svijeta. Ono što svijet jest, kroz zbroj i sinenergiju svih njegovih dijelova, toliko je proturječno u sebi da je, iza toga, teško zamisliti bilo kakvu sliku pretpostavljenog idiličnog prazajedništva. Upojedničenje i sloboda – neoborivi fakti svijeta kakvog poznajemo – ne čine nam se više izmirljivim s pojmovima jedinstva i smisla.
Jedan od „krivaca“ za naš novi stav možda je i M. Houellebecq čije „druge tekstove“ u knjizi Lanzarote i drugi tekstovi upravo pročitah. Da li voljeti ili mrziti slobodu pita se Houellebecq; on sam nema dileme – svakako mrziti. „Metafizika“, koju u konačnici razvija, svoju krajnju točku će doseći u specifičnom razumijevanju pojma istine koju, po Houellebecqu „svaki književnik treba izdupsti svojim pisanjem“.
Kao osobu, Michaela Houellebecqa javnost već dulje vremena doživljava kao dokazanog anti-liberalistu odnosno osobu koja se nikako nije željela povinovati „lijevim intelektualnim svaštarenjem u kojem je ogrezlo XX. stoljeće“. S druge strane, Houellebecqa možemo smatrati i onim književnikom-misliocem čiji su kontroverzni stavovi, u jednoj sasvim postmodernističkoj maniri, svakako s metafizikom davno raskrstili. Stoga, uobičajeno „metafizičko“ značenje pojma istine nikako se ne smije pobrkati s njenim značenjem kojeg nam želi prenijeti pisac.
Houellebecq bez uvijanja kaže da vjerujemo u jedinstvo Istinitog, Dobrog i Lijepog, znači, s jedne strane nimalo nam ne brani naslađivati se plodovima starog metafizičkog vrta, dok s druge, on sam, taj napušteni vrt više ne posjećuje (pogotovo ne, kako bi prevladao egzistencijalno ništavilo sebe kao ljudske jedinke i čovječanstva u cjelini a što se zapravo jedino i činilo tijekom ljudske povijesti). Čovjeku ništa ne može pomoći, kazat će nepomućenim mirom, ali ako ništa, barem se toga mora biti bolno svjestan. Izreći tu „istinu“ naglas – to je taj posao književnika.
Uronimo sada u tu novu-staru metafiziku Michaela Houellebecqa i nastojimo pročačkati njene temelje. Sve se kod Houellebecqa vrti oko pojmova patnje, slobode i (ne)jedinstva. Patnja je iskonska zbog razdvojenosti stvari u svijetu. Sve na svijetu zbog toga pati: subjekt koji promatra, objekt koji je promatrani i neprikosnoveni sudac u svemu tome – bezlični svijet. Zagonetni odnosi između subjekta i objekta, subjekta i svijeta te objekta i svijeta nisu proizvoljni već se u gotovo svakoj epohi ljudske povijesti prepoznaju kao suštinski te uobičajeno imaju za posljedicu čitave gredice postavki humanističkih znanosti u oronulom metafizičkom vrtu.
Ipak, jedna holistička misao pokušala je još davno prevladati tu gorku razdvojenost primamljivom tvrdnjom da je svijet Jedno. Sve je Jedno, ponavljao je i svojim nedoraslim sugrađanima i antički mislilac Heraklit, međutim, „Sve je jedno“ mogao bi biti i najlakši zaključak jedne intuitivne krajnje logike koja se naspram generaliziranih postavki svijeta ponaša suviše površno bez da svoje utemeljenje zaista pronađe na osnovu činjenica vanjskog svijeta. Praizvor svemira ostaje u tami i usprkos svih nastojanja da to ne bude tako. Danas se neki od nas opravdano pitaju nije li taj „praizvor“ uopće spoznatljiv i da li uopće postoji. Čak i znanost treba uzeti s rezervom kada se zalaže za jednu, već kod izgovora, upadljivo glupu ideju o tome da se svemir širi. I o tome se, također, ne može ništa znati. Stoga, stvari treba prihvatiti kakve jesu samo u odnosu na nas, a takve su da bilo kojom metafizikom, intuicijom ili intelektom možemo razlučiti jedino „sveto trojstvo“ – subjekt, objekt(e) i svijet.
Čak i na tako niskoj razini promatranja, mogu nas agnostični cinici navući na tanak led, i sjetiti se, recimo, ideje grčkog filozofa Demokrita koja svijet svodi na „atome i prazninu“. Međutim, uz neznatne preinake, bez problema u atome možemo prevesti i subjekt i objekt(e), dok ulogu praznine u potpunosti možemo prepustiti svijetu, našem praznom svijetu i tako dokazati fleksibilnost našeg pogleda.
Sada dolazimo do patnje. Patnja kao takva ipak nije svrha čovjekovog bivstvovanja, kaže Michel. Ona je samo posljedica nejedinstva svijeta odnosno činjenice da je svijet na začudan način – slobodan. I na ovom mjestu riječ sloboda počinje nam se otkrivati u drugačijem, neugodnijem svjetlu. Što zapravo znači kad kažemo da je svijet slobodan? To ponajprije znači da objekti nisu ništa dužni subjektu, da svijet nije ništa dužan objektima, ali ni subjekt nije ništa dužan svijetu. Hoćemo li to izreći kombiniranim jezikom prirodnih i humanističkih znanosti, kazat ćemo: objekti nisu dužni nadavati se subjektu kako bi mu bili spoznatljivi, svijet nije dužan osiguravati nikakvu uzročno-posljedičnu povezanost objekata, ali isto tako, subjekt nije dužan ponašati se u svijetu po bilo kakvim prethodno propisanim normama. Svi smo, tako, nesretno slobodni!
Taj strahotni zaključak, međutim, trenutno nas oslobađa, ali samo za patnju. Jer, upravo u toj točci razmatranja zaista nestaje sigurnost Jednog. Nismo više uglavljeni u nekakvoj strukturi u kojoj vidimo smisao, već smo bačeni na zemlju da se na njoj sami snalazimo kako god umijemo. U takvim okolnostima, izvjesne su brojne neugodnosti i ugodnosti; primjerice, netko nam može nanijeti bol – zbog toga moramo biti neprestano na oprezu. Ali isto tako, i mi drugima možemo nanijeti bol – zbog toga se moramo neprestano samosvladavati, biti moralni. Nitko nam ništa ne može obećati, čak ni Sunce da će sutra opet izići! Sad je jasno zašto H. mrzi slobodu ali i zašto ga odatle sasvim pogrešno smatraju gnjilim desničarom. Sloboda je vraški nezgodna stvar! Također, sada tek postaje jasno zašto jedna od današnjih najutjecajnijih religija svijeta – kršćanstvo – toliko pažnje poklanja slobodnoj volji i njenom izboru. Sve se na ovom svijetu, zaista, vrti oko slobode i patnje.
Kada bih analizirao svoj život, vrlo brzo bih došao do zaključka da sam dobar njegov dio, iz ovdje nebitnih razloga, prvo proveo u osvajanju slobode, a potom, i u bježanju od nje.
Sloboda kao direktnu posljedicu ima nejedinstvo svijeta. Ali ako ne postoji nekakavo prajedinstvo svijeta onda ne mora postojati ni nekakvo jedinstveno stajalište na ovom svijetu o samom svijetu i pripadnim mu subjektom i objektima a koje nam upravo on nudi; ne postoje univerzalne formule koje mogu na bilo koji način pomoći čovjeku kao jedinki i čovječanstvu kao vrsti – u bilo čemu (sjetite se Einsteinovog „Sve je releativno!“, zbog toga nikada do kraja ne možemo povjerovati čak ni u bjelodanu znanstvenu postavku da se svemir uistinu širi ). Houellebecqov odgovor je primjenljiv, ali samo na njega sama, na njegov „skup atoma“, kao i za vrlo slične skupove atoma koje, pukim slučajem, i autor ovog teksta možda zaprima. Međutim, netko treći može reći da on uopće ne osjeća patnju, može reći da nije razumio ni riječ ovdje napisanog i dokazati kako se on, osobno i naprotiv, vrlo dobro osjeća u svijetu. Nevezano uz tekst, za tog bi Houellebecq kazao da je „blizak životinji“ a u ne-podrugljivo prenesenom značenju to bi značilo da je blizak svojim instinktima, prirodi, onomu što je bio prije nego je postao čovjek, ali u tome svakako nije „kvaka“ ovoga teksta.
A u čemu, onda, jest? Nejedinstvo svijeta, te uzrokovane sloboda i patnja na svakog čovjeka se drugačije odražavaju te, zbog toga, u njima stvaraju njihovu vlastitu „istinu“. Sam pojam istine je, dakle, nešto potpunoma subjektivno, preko kojeg onda možemo izgraditi vlastiti svijet i u njemu „imati“ vlastite objekte, što god hoćemo. Jedna od naših „istina“ onda može biti i ova Houellebecqova. Ali – a ovdje treba dobro naćuliti uši – i nečija druga „istina“ postaje moguća, pa čak i ona koja negira Houellebecqovu „istinu“ i negira nejedinstvo svijeta, slobodu i patnju. Međutim – a u tome je „kvaka“ cijelog ovog teksta – samim tim što je neka „druga istina“ moguća na ovom svijetu, nama je dovoljan dokaz opstanka „naše istine“ o tri temeljna pojma od kojih je sazdan bitak svemira – nejedinstva, slobode i patnje – upravo u onom obliku kako smo ih ovdje izložili.
Na ovaj način došli smo do srži postmodernističke filozofije, paar excallance. Sa sjetom u očima i duboko iscrpljeni metafizičkim svaštarenjem, možemo se zahvaliti gospodinu Kantu za misao koju je izrekao prije više od dvjesto godina, na početku ova turobna prosvjetiteljska puta, jer je tek danas dobro razumijemo: da svatko od nas ponaosob ima „moralni zakon u sebi“ po kojem sudi zajedničko nam „zvjezdano nebo iznad“ i da je jedina mudrost svijeta samo to!
Sviđa ti se?
