Prosinac 2011.
Mobiteli u službi povijesti
Izvor: N/A
Dakako, svima je poznata činjenica kako su mobiteli otkriveni u Aramateji od strane Josipa Timoteja 129. godine prije Krista, ali pretpostavljam da nikada nitko od vas nije nikad pomislio na to na koji su to način ( i da li su uopće) mobiteli utjecali na svjetsku povijest. O povijesnim događajima na koje je utjecalo otkriće ovih malenih elektroničkih stvarčica koje su pronađene zakopane u nekakvoj kartonskoj kutiji na brdu Sinaj postoje neke legende, ali nijedna stvarna i dokaziva činjenica. Primjerice, postoji legenda kako je Isus u trenutku svog raspela nosio mobitel u džepu mantije i da je on u trenutku zakivanja čavala u njegovu desnu ruku nenadano zazvonio. Tko ga je mogao nazvati u tako presudnom trenutku za njegov život pogledat ćemo u sljedećem isječku ove nikad obznanjene priče iz povijesti kršćanstva…
Jedan odveć tmuran oblak postavio se iznad njih, vojnika Rimskog carstva u poslu, poslu razapinjanja na križ još jednog pobunjenika ali koji se činio potpuno drugačijim u odnosu na sve prethodne. Vojnička posla nisu imala veze sa savješću, ostvarivala su se uvijek prema tuđoj zapovijedi te su vojnici predano i s marom činili svoj posao. Upadljivo žgoljavog pobunjenika u stanju polusvijesti najprije su privezali za drveni križ. U trenutku kada se jedan od vojnika spremao zakucati prvi čavao u ruku nesretnika oglasi se mobitel iz mantijskog džepa pobunjenika. Vojnici se zbunjeno pogledaše. Ipak, istina je, kao da su im govorile oči. Mobiteli postoje. Zapovjednik male skupine vojnika zadužena za taj krvavi posao brzo se pribra te svojom rukom posegnu u džep odakle je dopirao zvonoliki i ponavljajući zvuk. Uskoro, izvadio ga je na danje svjetlo držeći ga u ruci daleko odmaknutog od sebe. Na ekranu malenog Nokijinog modela stajalo je „Judas calling…“ Zapovjednik straže dvojio je što učiniti. Oblaci iznad njihove glave kao da su se više uskomešali. Očekivali su kišu. Ali u tom trenutku negdje ispod zapovjednika straže oglasi se pobunjenik.
- U redu je, dajte ga meni – izgovori Isus s nekoliko nigdje zabilježenih riječi.
Zapovjednik straže bez pogovora dade mu mobitel.
- Halo – reče Isus još jednu riječ nezabilježenu u nijednoj biblijskoj poslanici ili sakralnoj knjizi. Nastade kratka stanka.
- Da, da… upravo me razapinju… ne, ne, u redu je Juda, nemoj plakati, sve je u redu… ne brini, već ti je oprošteno.
Isusova izmučena ruka vrati natrag mobitel u ruke zapovjednika straže koji ga sada prisloni uz svoje uho kako je vidio da to Isus radi. U slušalici mora da je sada mogao čuti glas nekog Jude kojem se i Isus obratio:
- Objesit ću se, znaj Isuse, jedino tako mogu okaljati svoj grijeh!
Za zapovjednika straže to je bilo previše te on naglo baci mobitel na zemlju poput vrućeg krumpira ili zmije otrovnice koja mu se iznenada našla u ruci. Isusova majka se sagnu i pokupi mobitel; pritiskom na tipku s crvenim simbolom s prekriženom slušalicom prekide vezu te zatim utipka neke druge brojeve na stvarčici. Bilo je očigledno da se znala služiti elektroničkom napravom kao i njen sin. Isto tako, bilo je očigledno da su se i Isusovi učenici, svi odreda služili tom stvarčicom. Prislonila je uz uho slušalicu gledajući tugaljivo u smjeru svog sina kojeg su nastavljali razapinjati na drveni križ.
- Jakove, gdje si? – upitala je Marija na mobitel – Upravo ga razapinju. Brzo dođi, budi nam utjeha u ovom teškom trenutku. Nastade opet mala stanka u razgovoru koja uobičajeno izazove malu napetost u okolini zbog koje i vojnici zastadoše u svom poslu.
Onda se Marija obrati Zapovjedniku preklinjućim glasom:
- Molim vas, ako može još samo Jakov izmijeniti koju riječ s Isusom?
Zapovjednik straže kimnu glavom a potom i sam teško uzdahnu.
Izmučena Isusova slobodna ruka ponovno primi mobitel.
- Halo!
Iza toga nastade šutnja nakon koje Isus obori glavu i pruži natrag mobitel Zapovjedniku straže. Što je Jakov tada upitao Isusa utvrdilo se tek puno kasnije slijedom preslušavanja govornog automata na samom prasatelitu koji je podržavao bežičnu komunikaciju i koji je, tko zna otkad, kružio oko zemlje. Pitao ga je:
- Jesi li ti Božji sin? – na koji, eto, nikada nije dobio odgovor. Tako, pored drugih slavnih riječi koje Isus uputio netom prije razapinjanja a potom i na samom križu, potrebno je pridodati i riječi koje se uobičajeno koriste u elektroničkoj komunikaciji. S tim, da je riječ „Halo“ čak upotrijebio dvaput. A što bi bilo da je tek potvrdio božje poslanstvo putem mobilnog uređaja? Dakako, mobilne tvrtke imale bi trajnu i besplatnu reklamu ovog iznimnog Božjeg čovjeka.
Sviđa ti se?
Rujan 2011.
Nagovor na misticizam
P. D. Ouspensky: TERTIUM ORGANUM
Koja stvarnost je na djelu, počeo sam se lagano pitati uključujući plinsku ringlu na koju ću uskoro pristavit džezvu za kavu.
Svako jutro kad otvorim oči
Ti Bože kroz mene svijet stvoriš
ili
Svako jutro kad otvorim oči
Ja kroz sebe svijet stvorim
Religiozni osjećaj i kvantna fizika u jednom. Danas sam odlučio forsirati opciju da svijeta nema dok ga ne stvorim svojim pogledom. I onda, tko ga stvara? Bog ili ja? Popit ću kavu i sredit misli. Tako je u mom životu. Potreban mi je jezik misli, potrebno mi je svakodnevno stavit na papir što mislim o životu.
U slučaju da Bog stvara ovaj svijet, svijet je svijet mogućnosti, pored danog postoji beskrajno toga ne-danog, svijet posjeduje svoju skrivenu stranu. Drugo rješenje, pak, okvirno nude znanosti. Kada jutrom otvorim oči sve mi je dano. Dio sam tog svijeta pa stoga i posjedujem oruđa spoznaje istog. Logika, matematika, fizika oruđa su koja stvaraju moj svijet. Skrivena strana tog svijeta može biti samo solipsizam odnosno vjerovanje da je svijet isključivo u mojoj glavi.
Uskoro voda u džezvi proključa, mičem je s ringle, ubacujem žličice kave i zakuhavam ju. Postupak koji naizgled nema ništa s mislima koje se u pozadini valjaju.
Ali zamisli da je svijet koji gledaš upravo takav, da ništa ne skriva, znanosti će kad tad uloviti njegovu posljednju tajnu. Vjeruješ u logiku, matematiku a ponajviše u jezik, a zašto, zato što nesvjesno vjeruješ da si Ti svijet stvorio. S druge strane, ako vjeruješ da je svijet koji trenutno gledaš samo jedan od beskonačnih trodimenzionalnih presjeka četvero-i-više dimenzionalnih tijela itd., da se previše ne zapetljavam, da svijet pored svoje vidljive posjeduje i onu nevidljivu stranu, udario si temelje svog istinskog božanskog osjećaja. Prema tom pogledu, uvjereni smo da postoji mnogo toga više od onog što nam je dano a za to onda mora biti netko odgovoran, pa eto Boga.
P. D. Ouspensky u svojoj knjizi TERTIUM ORGANUM sav se predao dokazivanju da je svijet koji gledamo samo presjek mnogo šireg svijeta, s četiri a moguće i više dimenzija, te je jasno da je uvjeren u samo djelomičnu danost svijeta našim čulima. To je i razumljivo, TERTIUM ORGANUM je mistička knjiga, per se, a misticizam se najlakše tumači kao vjerovanje u skrivenu stranu svijeta, u njegovu samo djelomičnu danost.
Kakva morate biti dušica pa da vas privlače ovakve mističke začkoljice? Pa ipak, TERTIUM ORGANUM morate pročitati ukoliko sebe držite nekom vrstom slobodnog duha ili barem „uzvišene razvaline“ u ovom kritičnom razdoblju ljudske povijesti.
Sistem više logike nazvao sam TERTIUM ORGANUM jer je to za nas treće oruđe ili treći zakon mišljenja nakon Aristotela i [Bacona]. Prvi je bio ORGANUM, drugi NOVUM ORGANUM.
TERTIUM ORGANUM, tako, označava višu logiku, prijelaz s aristotelovske logike tipa: A je A i A nije ne-A, na logiku tipa A je i A i ne-A, drugim riječima – A je Sve, Jedno. Aristotel i Bacon su svoju logiku zasadili na razlikovanju stvari u svijetu, Ouspensky svoju, pak, na nerazlikovanju – na iskonskom jedinstvu svijeta. U pozadini više logike nalazi se ono beskonačno koje je već nemoguće razumjeti.
Jednom drugom prilikom ću obraditi njegov briljantan dokaz o vremenu kao četvrtoj dimenziji prostora, a sada ću se još usredotočiti na njegove izjave o povezanosti religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – krvnim žilama ovog bloga.
Organizirani oblici intelektualnog znanja su [znanost], utemeljena na [promatranju], računanju i iskustvu, i filozofija, zasnovana na spekulativnom načinu rasuđivanja i zaključivanja. [Organizirani] oblici emocionalnog znanja su religija i umjetnost.
Ovakvim izjavama Ouspensky kao da blagosilja sam ovaj blog. Nedostaje mu još jedino nekakav odnos prema književnosti, mislim se u sebi, ali škiljeći iz prve polovine 20. stoljeća doista nije mogao naslutiti kako će se stvari razvijati. Iako na nekoliko mjesta citira Dostojevskog ulogu književnosti kao poveznice sve četiri sestre duha – nije mogao pretpostaviti. Ubrzo, uz vidno razočarenje, čitam da je sve četiri sestre duha nazvao „oblicima spoznaje“. U redu. Svatko neka ima svoj vlastiti duhovni život i zagonetku stvarnosti neka prevodi u svoju vlastitu šemu. Međutim, Ouspensky ne staje na tome, u igru uvodi i neku vrstu intuitivne spoznaje. Bez imalo dlake na jeziku reći će da:
Cilj svake spoznaje jeste prijelaz u intuitivnu spoznaju.
Što bi bila sad ta intuitivna spoznaja, pitate se, pomalo ošamućeni logičkim akrobacijama pisca. E, trebate znati, intuitivna spoznaja je samo drugi naziv za misticizam! Misticizam kao intuitivna spoznaja je, po Ouspenskom, spoznaja skrivenog dijela svijeta kroz sustav više logike. Međutim kakva god to spoznaja bila i kakvim god se nepreciznim i dvosmislenim diskursom pisac služio da ju opiše, Ouspenskom se valja duboko nakloniti za sljedeću duboku misao:
U intuitivnoj spoznaji različiti oblici spoznaje – [znanost], filozofija, religija, umjetnost – stapaju se u jednu cjelinu, u onu teozofiju – mudrost bogova – kojoj čovječanstvo oduvijek teži.
Jedan ovakav zaključak može samo predstavljati vodu na moj mlin, slavodobitno pomislim, srčući kavu koju sam prethodno pažljivo izlio u šalicu, ubacio kockicu šećera i promiješao. Već sam spomenuo, TERTIUM ORGANUM je mistička knjiga, per se. Ali ne možemo se tek tako zanositi. Naš misticizam može biti ukorijenjen samo u racionalnosti, na zasadama dosadašnjeg čovjekovog duhovnog razvoja. Racionalni misticizam kao jednu od opcija čovjekovog duhovnog razvoja predviđa i Peter Sloterdijk kad se u svojoj knjizi Kritika ciničkog uma pita „da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”“.
Vraćajući se na početak i pitajući se ponovno koja stvarnost je na djelu, možda opet nećemo znati odgovor. Možda ni Bog ni ja jednostavno ne postojimo, možda postoji jedan, a drugi ne postoji ili postoje oba? Misticizam je možda tek jednostavna sklonost takvim pitanjima i ništa više. Ne zamjerite ako vas nisam uspio nagovoriti na nj…
Kolovoz 2011.
Prikopčati se na Stvarnost – isključiti Misleće ‘ja’
Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI
Stvarnost bi bila glavna ključna riječ mog nastojanja duha i ušće u koje se ulijevaju sve moje misli. Ali što sa stvarnošću? Kako postaviti pitanje? Što je stvarnost ili na čemu počiva? Da li uopće treba postaviti pitanje? Narav stvarnosti je doista u srži svih ljudskih duhovnih nastojanja počev od religije pa do znanosti. Što želim sa stvarnošću: spoznati je, osjetiti ili nešto treće? Želim živjeti najviši život koji mi svojom naravi dopušta. A zašto? Da bih zadovoljio svoju sebičnu prirodu, drugi odgovor ne nalazim. Misli kao da mi se odbijaju o stranice hermetične kutije u kojoj su zatvorene. Slutim da možemo misliti samo to što možemo misliti, da postoje područja o kojima jednostavno ne možemo misliti, ma koliko primamljiva bila.
Sve naše misli svode se na jednu točku svijeta – naše jastvo – i njegove prilike. Sve što mislimo ide na uštrb ili niz vjetar tog našeg jastva. Krajnji smisao dobrih ili loših misli jest ono – malo, bijedno i ograničeno. I što činiti, kako izmaći toj neumitnoj sudbini upojedničenja?
Albert Einstein u svojoj knjizi Moj pogled na svijet, magičnom štivu per se, odmah na početku daje svoj sud o vrijednosti nečijeg života. Einstein će reći da se on sastoji u tome koliko se pojedinac udaljio od svojeg vlastitog ‘ja’. Čudesno bezazlena izjava velikog znanstvenika koji je porodio jednu takvu magičnu teoriju poput teorije relativnosti.
Tog ‘ja’ se trebamo riješiti kako bi započeli živjeti u stvarnosti. Onda nam nikada na um ne bi pala zamisao da se idemo baviti znanošću kako bi dobili Nobelovu nagradu već iz istinskog poriva znatiželje…
Anthony de Mello, jezuitski svećenik koji je većinu svog života proveo u Indiji, pod jakim utjecajem budizma, u svojoj knjizi BUĐENJE SVIJESTI izlaže sasvim jednostavnu ideju načina života. Kaže nam da se probudimo i time bismo učinili najveću moguću stvar koja se može učiniti u životu. Budimo, naime, našu svijest te ostvarujemo kontakt sa Stvarnošću, a Stvarnost osim što je Bog, u isti mah je i čudesna. Nikada nećemo poželjeti vratiti se u isti refleksni žrvanj uma. Što moramo žrtvovati? Prije svih to ‘ja’ – ništa ne očekujmo od drugih, ali i drugima skrenuti pažnju da ni od nas ništa posebno ne očekuju. Drugim riječima, riješiti se ovisnosti o drugim ljudima. To nas privodi sebi i predstavlja najjaču duhovnu sedaciju. Zatim slijedi samopromatranje kako bi se „osvjesnula“ svijest, dobro poznati postupak „izdvajanja iz sebe“ za sve one koji su se u svom životu imali prilike nagutati literature popularne psihologije. Ali – on uistinu pogađa! Naravno da nismo nikud izišli iz sebe, pogotovo ne umakli iz vlastite kože. Sve to činimo „u duhu“, u zamisli. Zamislimo samo da se to ne događa nama i čarolija se izvede.
Sastavni dio buđenja je da vi živite svoj život onako kako vama odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.
Vjerujte mi, o istom govori i Sloterdijk:
Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Tu je i Nietzsche sa svojom prekrasnom izjavom da smo „za stvari samo oranica“:
Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće veći obujam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo takvi biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.
Kontakt sa Stvarnošću nam omogućuje da zaobiđemo nastojanje oko njene spoznaje. Nije nam cilj spoznati stvarnost, cilj nam je postati je svjestan, drugim riječima, samo bivstvovati u njoj. I vjerujte mi, to je dovoljno da bi se život ispunio ili rječnikom većine ljudi – da se bude sretan. Promjena nastupa sama od sebe. Ne morate ništa činiti osim biti svjesni.
Vi ne mijenjate sebe: promjena se događa kroz vas, u vama. Ne mogu vam to bolje objasniti. Vidite da se u vama događa promjena; ona ide kroz vas, događa se u vašoj svijesti. Vi ne stvarate promjenu; kada vi unosite promjenu, onda je to loš znak jer promjena nije trajna. A ako traje, neka se Bog smiluje ljudima u vašoj blizini jer ćete postati nemilosrdni. S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog zadovoljstva, nemoguće je živjeti.
Tako se na neobičan način otkriva kako je prikopčavanje na Stvarnost povezano s isključivanjem Ega, onog našeg, taštog „mislećeg“ Ja kojeg nam je itekako „pun kufer“. Vi nikad niste to ‘Ja’, shvatite to i počet će te živjeti u Stvarnosti. Kratak naputak za sve slobodne duhove dok Anthony de Mello na kraju svoje knjige tomu pridodaje: „Dao sam vam program za cijeli život, zar ne?“…
Kolovoz 2011.
Najvažnija realnost na svijetu… koja ne postoji!
Karen Armstrong: POVIJEST BOGA
Nastojim pošteno tragati za religioznim u svom biću. Nekada to osjećam potrebom, rjeđe dužnošću. Međutim, teško je u tome ustrajati, pogotovo u današnjem svijetu u kojem se čini kao da je tog istog religioznog sve manje i manje. Na stranu odgoj mojih roditelja – bivših komunista. Modernizam i s njom usko skopčana tehnika su ti u čijoj raspletenoj priči za religiozne čari ima sve manje mjesta. Kako se moliti pored upaljenog kompjutora ili meditirati o En Sofu, božanskom pra-jednom židovske kabale, ako na televiziji upravo počinje utakmica Lige prvaka?
Danas mi je, međutim, jasno – religija je oduvijek morala postojati u čovjekovom životu. bez obzira što se to istinski religiozno čini osobito danas neuhvatljivim. Možda jednog dana ipak doživim religiozno iskustvo, kažem sebi, te se dohvatim štiva naslovljenog Povijest Boga britanske spisateljice Karen Armstrong. Ne znam zašto, ali čim sam knjigu prvi put otvorio, intuitivno sam osjetio da je knjiga „pisana za mene“, da je Karen pisac po mom ukusu i da je predmet njenog pisanja u žiži interesa moje nutrine. Kao da joj je pošlo za rukom u meni, a onda možda i u vama, dotaći to upražnjeno mjesto za Boga, „rupu“ koja je preostala nakon njegove „smrti“, kako je stvari nazvao svojim pravim imenom stari egzistencijalistički lisac Jean Paul Sartre. Naravno, u knjizi ovakvog tipa ne možete zaobići tipično zapadnjačko intelektualiziranje koje će u konačnici kreirati i neumitnu „intelektualnu“ strukturu poglavlja koja prate Boga od njegova „rođenja“ do „smrti“, ali vas može iznenaditi latentna autoričina strast koja katkad više katkad manje proplamsa iz samog teksta peckajući vas jezikom nekad davno proživljene patnje „po božjim pitanjima“ (Između ostalog, jedno vrijeme je provela u samostanu). Karen ne krije da je u bezuspješnoj potrazi za Bogom „tamo vani“ provela dobar dio svog života i da je tek na kraju (vjerojatno pred početak pisanja ove knjige) shvatila kako je čitavo vrijeme osjećaj Boga zapravo trebala „promišljeno stvarati u samoj sebi“. Iskustvo razgovora s uvaženim rabinima, svećenicima i sufijama ovako opisuje:
Neki rabini, svećenici i sufije ukorili bi me zbog pretpostavke da je Bog – u bilo kojem smislu – realnost „tamo vani“; upozorili bi me da ne očekujem da ga iskusim kao objektivnu činjenicu koja se može otkriti običnim racionalnim mišljenjem. Rekli bi mi da je Bog velikim dijelom proizvod kreativne mašte, kao što su poezija i muzika koje nas toliko nadahnjuju. Neki visokopoštovani monoteisti rekli bi mi mirno i odlučno da Bog u stvari ne postoji – ali da je „on“ ipak najvažnija realnost na svijetu.
Ako ste čovjek kojeg Bog više ne zanima, a takvih je danas i u našoj, proklamirano kršćanskoj, državi dovoljan broj, ova knjiga vas može zanimati jer vaš ateizam objašnjava kao logičan slijed razvoja paradoksalne religije kakvo kršćanstvo oduvijek jest. Mislite da ste ateisti zato što jednostavno ne vjerujete u Boga, što ste u dubini svoga bića na nagovor svog znanstvenog savjetnika tako odlučili, međutim, Karen se s tim neće složiti. Vjerovati već u nekog Boga je prirodno za čovjeka i vaš ateizam je samo rezultat neadekvatne religije koja se nije znala obračunati s izazovima prosvjetiteljskog doba. Vaš razum, a ne intuicija, bio je prisiljen donijeti odluku o Bogu, zanemarujući religioznu stranu vaših bića. Paradoks je u tome, a tako daleko Karen ipak ne ide, da su današnji, nazovimo ih, kršćanski ateisti, jer je ateizam u svojoj osnovi povezan isključivo s kršćanstvom, možda i jedini, iako nesvjesni, istinski vjernici, a primjeri iz života, ma koliko to nekom ludo zvučalo, upravo to i pokazuju. Pomislite samo na one sramežljive, kao „kruh dobre“ pojedince iz vaše okoline koji će vas ipak gorljivo uvjeravati kako Bog ne postoji.
Ono što je autoricu knjige Povijest Boga proslavilo u svijetu svakako je njen pozitivistički pristup islamu, danas tobože kontroverznoj religiji za sve neislamiste, koji islam otkriva kao tolerantnu religiju sretnih i uspješnih naroda. Današnji fundamentalizam tumači neprestanom represijom religije koju islam trpi u posljednja dva stoljeća zbog fizičkog i duhovnog pritiska Zapada. Umjesto da se drži svoga Boga, u ovo je vrijeme musliman u neprestanom preispitivanju sebe i svoje civilizacije prema Zapadu. Kako se vlastita religija sve više potiskuje tako rastu i ekstremi koji kulminiraju u pojavama tipa bombaša-samoubojica i sl.
Međutim, povijest islama, do negdje trinaestog-četrnaestog stoljeća profinjena je religijska poezija. Pa tako, čistoća pristupa pitanju o Bogu muslimanskog fajlasifa, kasnije sufije, Al-Gazalija dirnut će i najokorjelije ateiste. Kako bi racionalno dokazao postojanje Boga, Al-Gazali je doživio takav slom bića da jedno vrijeme svog života uopće nije mogao govoriti. Doktori su odmah dijagnosticirali duboki unutarnji sukob u njegovoj psihi kao uzročnika takvog stanja. Iza toga, samo će mu mistični osjećaj božanskog vratiti govor. Al-Gazali je među prvima shvatio da se Bog putem ratia ne može dosegnuti već da su za to potrebne mističke discipline. Za razliku od Boga filozofa koji predstavlja dalekog Nepokretnog Pokretača koji se više ne miješa u svijet, razno razni mistici svih religija Boga će vrlo neobično zaštiti izjavama da je on Ništa, da ne postoji, sugerirajući da je on na potpuno drugoj razini poimanja od pukog postojanja.
Kako tekst ide svome kraju nižu se sve potresniji dijelovi. Borba zapadnog uma da racionalno dokaže božje postojanje na kraju će završiti njegovim opovrgavanjem. Sve veću nemoć da osjeti Boga čovječanstvo će kompenzirati sve većim religioznim ludilom. Antinomisti, šabatijanci, hasidi i sl. nastojat će ispričati tisuću puta ispričanu priču, međutim, ostaje utisak, na sve izvještačeniji način.
Posebno snažan dojam na pisca ovih redaka ostavlja na prvi pogled uobičajena analiza prodaje jednog egipatskog časopisa posvećenog religioznim pitanjima u prvoj polovici 20. stoljeća a s obzirom na dramatičnu izmjenu uređivačke politike. Pa tako, dok je časopis uređivao Al-Kidr Husein, musliman okrenut tradicionalnim vrijednostima svoje vjere, ravnodušan na mišljenje Zapada, časopis se u najsvjetlijem duhu islama bavio tek „otkrivanjem božje prisutnosti u svijetu“. Ali, u isto vrijeme, naklada časopisa je drastično opadala. Međutim, kad je na uredničko mjesto zasjeo Farid Vađdi, čovjek s mnogo više sluha za vrijeme u kojem živi od Al-Kidr Huseina, i kad se časopis okrenuo tom mukotrpnom uspoređivanju Zapada i arapskog svijeta, kršćanske i islamske tradicije a koje je bilo prožeto dubokom nereligioznošću – naklada časopisa se udvostručila! Što nam jedna naoko nevažna analiza prodaje jednog egipatskog religioznog časopisa toliko govori? Upravo o našoj sve manjoj potrebi za religioznošću. Primjer se bez većih problema može preslikati na našu, ljudsku stvarnost u modernom društvu. Svi mi danas slijedimo neke druge vrijednosti a ne one, teškom mukom stečene, do kojih su tijekom stoljeća razvoja došle religija, umjetnost, filozofija i znanost. Društvo oglupljuje, duhovni kotač razvoja kao da se započeo okretati unazad. U takvom svijetu kao da više nema mjesta za duhovne sestre znanosti – religiju, umjetnost i filozofiju. Ekonomija, politika i populizam polako preuzimaju njihova mjesta i preko njih će odsad čovječanstvo ostavljati svoj trag u pijesku vremena. A da li je to uistinu ono čemu teži ljudski rod? Na ovom mjestu sam osjetio kao da se nalazim u procjepu između razmišljanja dvojice urednika spomenutog časopisa. S jedne strane nastojim živjeti u duhu vrijednosti koje je nastojao promovirati Al-Kidr Husein ali koje su u modernom dobu postale anakrone i koje je možda stvarno „pojeo“ zub vremena. S druge strane, spreman sam se u burnoj polemici obrušiti na one vrijednosti koje ih dolaze smijeniti kao „neduhovnije“ i time nedostojnije zamjenice, u potpunosti u duhu Farid Vađdija. Ali što uopće mogu promijeniti? Ljudi su ti koji su, kao prema nekom još neotkrivenom prirodnom zakonu, promijenili ukus i koji umjesto istinske meditacije o Bogu traže točan broj molitvi od svećenika koje trebaju izmoliti ne bi li se „božjih pitanja“ zapravo što prije riješili i potom se u miru udubili u praćenje trenutno aktualne sapunice na svom televizoru. Sva sreća pa me na tom mjestu uvijek poklopi moja žena:
- Narod je oduvijek takav. A tim tvojim konstrukcijama o „neduhovnijem“ vremenu u odnosu na ono prošlo u svakom dobu su se bavili isti ljenivci poput tebe.
O Bogu ni danas nije sve rečeno. Iako se naše osjećanje božje prisutnosti u svijetu gasi, o njemu se priča više nego ikad. Deklarativno vjerovanje u Boga uzima maha na svim razinama, od posjete crkvama, džamijama i sinagogama samo na vjerske blagdane do zahvaljivanju bogu na nebesima zbog zabijenog gola na nogometnim utakmicama. Zapravo, daleko smo od Al-Gazalijevog poštenog i iz vlastite nutrine tjeranog pristupa. Danas Bog izravno nikoga ne zanima. Iako autorica završava knjigu tobože optimističnim riječima kako „čovječanstvo ne može bez Boga“ te čak spominje mogućnost stvaranja nekakve „snažne vjere 21. stoljeća“ ostaje dojam da je Bogu, barem zasad, u ovakvom svijetu, osim u deklarativnom smislu – odzvonilo. Zbog toga je možda bilo primjereno napisati barem njegovu povijest.
>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.
Srpanj 2011.
Trigonometrija ljubavi i teorije ujedinjenja
Leon Lederman & Dick Teresi: BOŽJA ČESTICA
Osobina moje supruge o kojoj nerado govorim pred drugima ne tiče se ni redovitog ili neredovitog kuhanja ili spremanja, ni pretjeranog vikanja ili pretjerane potištenosti; tiče se, zapravo, jedne nevjerojatno banalne stvari: kasno noću, kada bi sve poslove posvršavala, sva jela za sutra skuhala i sve stvari po kući pospremila, prihvatila bi se rješavanja matematičkih zadataka iz trigonometrije. Dakle, ne svih, već samo onih iz trigonometrije. Tako je, samo onih u kojima se spominju ta mala čudovišta: sinus, kosinus, tangens i kotangens. Hej!
Jednu večer osmjelim se pitati zašto to radi. Odložila je svoju uredno našiljenu olovku i zagledala mi se duboko u oči kao nikada do tad. Nelagoda mi zakratko prođe cijelim tijelom.
- Kako da ti to predstavim? – razmišljala je nekoliko trenutaka a onda kao da se dosjetila.
- Uzmimo ovu tvoju religiju o kojoj pišeš na onom svom blogu. Religija u mojem svijetu može biti shvaćena kao funkcija kosinusa koja iz ništa stvara nešto. Kosinus od 0 daje 1. Općenito, trigonometrija kao znanost trokuta u tvom svijetu bi mogla zauzeti mjesto znanosti o trodimenzionalnom svijetu, dakle, bila bi neka vrsta geometrije.
- Dobro, a što bi onda bio sinus? – već sam se uključio u raspravu.
- Tu moraš sebi predočiti trokut odnosno svijet kao da ga imaš na dlanu. Zamisli da si stranica trokuta a svijet hipotenuza istog. Tvoj odnos s hipotenuzom je tvoja filozofija, zar ne?
- Čudno zboriš… – rekoh iako mi se dopala njena igra riječi.
- Nije to sve, zamisli sada što bi bio tangens, koja od tvojih duhovnih moći čovjeka?
- Čekaj, čekaj, za znanost smatram da se samo dotiče površine stvari koje spoznaje…
- Odatle cjelokupna znanost je samo tangenta svijeta kojeg spoznaje! – slavodobitno zaokruži priču moja supruga u pogledu još jedne trigonometrijske funkcije.
Preostao nam je još samo kotangens i… umjetnost. Ali tu moja supruga obori glavu i vrati se rješavanju svojih zadataka.
- Ono što u ovom trenutku sada radim… – reče tiho ne dižući glavu – …jest rješavanje te još neriješene zagonetke kako dokazati da jedina preostala funkcija kotangens odgovara umjetnosti, umjetničkom djelovanju u svijetu. Gotovo da se čini lako jer je kotangens funkcija koja je obrnuto proporcionalna tangensu, ali…
- Pa da, tako je, znanstvena i umjetnička djelatnost su u potpunoj suprotnosti, na dobrom si putu… – počeo sam hrabriti svoju suprugu.
- Pa baš i ne… – nakon nekoliko trenutaka procijedi kiselo.
- U čemu je problem? – upitah, ali ona samo teško uzdahnu i vrati se rješavanju svojih zadataka. Pogladio sam je po kosi, a onda primakao svoje usne njenoj ušnoj školjki:
- Ali upitao sam te zašto to radiš, ne trebaš gubiti vrijeme na dokazivanje povezanosti tvojih trigonometrijskih funkcija s mojim moćima čovjekova duha…
- Znam, to radim samo iz ljubavi prema tebi… – reče i tu se poljubismo.
Malo sam razmislio o svemu. Izgleda da je moja supruga naišla na stari dobri problem pokušaja ujedinjenja više dobrih teorija u jednu a u koji, čini mi se, polako zapada i standardni model znanstvenog opisa stvarnosti kojeg su nam ponudili fizičari čestica još tamo 1980-ih.
Sve o standardnom modelu saznao sam iz knjige pomalo sumnjivog naslova „Božja čestica“ Nobelovca Leona Ledermana. Pa, iako je riječ o tipičnom popularno-znanstvenom štivu sasvim je dovoljna kako biste se uputili u posljednje tajne prirode koje ova, navodno, još posljednjim trzajima skriva od nas. Leon Lederman se u knjizi razotkriva kao vrlo duhovit tip ali kojemu ono „ljudsko odviše ljudsko“ nimalo nije strano. Tu me je pomalo šokirao sa svim svojim pričama o častoljublju znanstvenika prema nagradi uštogljene švedske gospode. Ali na stranu taština. Doista se stekne dojam da znanstvenici samo još trebaju popuniti neke praznine u svom standardnom modelu koje se odnose na pronalazak točno određenih čestica i paf! Kraj fizike! Vrlo poznata situacija koja je vladala i na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće prije nego li će jedan službenik patentnog zavoda u Švicarskoj podnijeti otkaz ne bi li svijetu obznanio svoju revolucionarnu znanstvenu teoriju. Ali nema pomoći, fizičare kao da je zahvatila epidemija ujedinjavanja teorija pod svaku cijenu. Tu je teorija struna, zatim teorija supersimetrije, teorija svega, vjerojatno još poneka. Ali da li se priroda može doista svesti na teoriju?
Sa znanošću, čini mi se, spoznajemo samo ono priručno, kako bi kazao Heidegger ili „kapitaliziramo iskustvo“, kako bi dometnuo Nietzsche. Kada malo bolje promislim znanost ne dolazi ni do jedne nepragmatične spoznaje, ne dolazi do, najblaže rečeno, Kantove „stvari po sebi“ i to je u dubokoj naravi znanosti. Ona ne zna objasniti ništa na nepragmatičnoj razini poimanja stvarnosti. Što je to kretanje, kako se vrijeme ovremenjuje, naposljetku uzalud tare glavu o problem beskonačnosti. U isto vrijeme, međutim, vrlo dobro se snalazi s istinama koje nam mogu koristiti, zna izračunati put čestice s obzirom na njenu brzinu i utrošeno vrijeme. U prirodi je znanosti da nam isporučuje samo korisna znanja i da zapravo u potpunosti šuti kada je riječ o uvjetima za postizanje tih znanja. Stoga mi se i ovaj standardni model čini kao pokušaj uspostave nekog znanstvenog zavjeta u koji ćemo prije biti prisiljeni vjerovati nego ga doista prihvatiti kao posljednju znanstvenu istinu o svijetu.
- Čuj – prenu me moja žena iz misli nakon duljeg vremena. – Čini se da je ova tvoja umjetnost ugrađena u same temelje računskog postupka koji provodim kako bih je razotkrila. Kao da je čitava trigonometrija samo umjetnost. Nemoćna sam, nikada neću shvatiti umjetnost iako je po svemu sudeći na zagonetan način ugrađena kao temelj svega.
Nakon toga, skrušeno mi se privinu uz rame. Pogladih je po kosi i ponovno poljubih.
Hm, umjetnost kao „teorija svega“, kao odgovor na pitanje zašto? Pa napokon i da s jednom teorijom budem zadovoljan, pomislim lica zagnjurenog u njenu kosu, tek na momente iz nje izvirujući i motreći upaljenu lampu na njenom stolu.
Sviđa ti se?
Lipanj 2011.
Okolnosti prisiljavaju na opsjenarstvo…
Bela Hamvas: FILOZOFIJA VINA
Odmah da se razumijemo, osjećaj religioznosti o kojem piše Bela Hamvas nema nikakve veze s religioznošću glavnih svjetskih religija poput kršćanstva ili islama. Ono što nam Bela Hamvas razotkriva i nastoji prenijeti jest osjećaj religioznosti u svojoj izvornosti a to znači u onom obliku u kojem još uvijek nije uputno spominjati nijedno ime, a kamoli kakvog boga. Samo i isključivo osjećaj božanske prirode, božanske stvarnosti s kojom se čovjek susreo odmah na početku svog postojanja. Zbog toga mu Nietzcheova filozofija nimalo nije strana a njegovo pisanje kao da slijedi naputak njemačkog filozofa kojeg citira i po kojem:
… govoriti se smije samo ovako: cinično i bezazleno, okorjelo i rafinirano, gotovo opako pametno; a istodobno čista srca, vedro i jednostavno kao pjev ptice!
Taj pomalo šeretski i zanesenjački pristup pitanju božanstva razotkriva i nešto od postmodernog osjećaja današnjeg čovjeka. Izvornu religioznost, baš kako je i tvrdio Nietzsche, možemo živjeti u svako doba ali samo unutar nas samih. Tako je činio i Bela Hamvas. Tog duhovnog pustinjaka koji je dobar dio svog života proveo u getu mnogi će tek posthumno razumijeti. Meni osobno, otvorio je putove prema drugačijem pogledu na stvarnost te mi se čini najboljim izborom za početak pisanja o religioznom osjećaju u našim bićima.
Svoju „Filozofiju vina“ Hamvas neobično drsko, za jedno znanstveno doba, posvećuje ateistima prozvavši ju čak Molitvenikom za ateiste. Ali daleko od toga da se ova knjiga može shvatiti kao ozbiljan napad na ateizam ili znanost. “Filozofija vina” predstavlja poziv za proširenje vidika u poimanju jedinstvene i čudesne stvarnosti oko nas, a nikako za šuplju polemiku o postojanju i nepostojanju nekakvog vrhunaravnog „nadbića“. Kada govori o Bogu Bela Hamvas čak predlaže i druge vrste riječi: poljubac, zanos, kuhanu šunku ili baš vino, nastojeći u intelektualca-znantevnika-ateiste osvjestiti taj drugačiji neposredni pristup stvarnosti.
Bilo kako bilo, svaka priča o religioznom osjećaju ne može izbjeći metaforu božanstva. Zašto uopće ‘religiozno’? Zašto bavljenje ‘religioznim’? Religiozni se osjećaj ovdje shvaća kao duhovna moć čovjeka ravna ostalim duhovnim moćima – spoznaji, mišljenju i stvaranju. Najkraće bi je se moglo opisati kao onu moć s kojom možemo vidjeti svijet u svojoj povezanosti, u Jednom. Međutim, prava istina o religioznosti danas je mučna. Čini se da nas je gotovo potpunoma napustila, iščezla. S njom, kao jednom od moći duha, najteže izlazim na kraj. Tek u rijetkim prilikama uspijevam je osjetiti. A ‘osjetiti’ je upravo prava riječ kada želimo uputiti na religiozno u nama. Nažalost, ljudi iz dana u dan sve više gube taj osjećaj. Zašto je to tako? Plaćamo li uobičajeni danak napretka civilizacije?
Netko bi mi možda s pravom spočitnuo da miješam lončiće, da je ‘vjera’ mnogo širi pojam od ‘religije’ kojom se misli uvijek neka konkretna religija poput kršćanstva ili islama ili hinduizma. Međutim, ispod ove svoje filozofske mantije imam spreman odgovor. Ako upotrijebim termin ‘vjersko’ nisam li time unaprijed označio nešto strašno dogmatsko u samom bitku riječi, nešto što kao takvo najprije podsjeća na slijepo i zadrto vjerovanje u nešto a što baš želim izbjeći. Zbog toga mi se mnogo umjesnijim čini upotrebljavati izraz ‘religiozno’, pogotovo stoga što u sebi ne nosi konotaciju na vjerovanje bilo kojeg oblika. Upravo glagol ‘osjetiti’ a ne ‘vjerovati’ predmnijevam u smislu izraza ‘religiozno u nama’.
U okviru prvog posta o religioznom u našim bićima nastojim ga dovesti u vezi s barem jednom drugom moći duha – recimo sa znanošću. U knjizi „Kontakt“ neokrunjenog kralja popularne znanosti Carla Sagana, postoji trenutak kada Ellie, junakinja romana, uvjerena znanstvenica, zadobije osjećaj/vjeru u matematičku narav stvarnosti. To je onaj trenutak kada joj vanzemaljac/Veganac otkriva nevjerojatnu tajnu numinoznog (slutim da je taj pridjev bio osobito drag autoru) broja “pi” u kojem su Veganci otkrili, nakon tko zna koliko decimala, zagonetno pojavljivanje neobično dugačkog niza sastavljenog od isključivo jedinica i nula. U tom trenutku Ellie shvaća da matematika nije samo ljudska umotvorina koja joj omogućuje uopće nešto “sintetički apriori” zaključivati o svijetu nego je sama stvarnost matematička i ona to može, pazite sada na riječ koju ću upotrijebiti – osjetiti. Osjetiti matematičku stvarnost – upravo tako. Pa iako se radi samo o romaneskno uobličenoj hipotetskoj tvrdnji, ona predstavlja najbolji primjer kako znanstvenika uputiti da osjeti, a ne samo spozna stvarnost. Moje je mišljenje da su svi veliki fizičari svijeta „očijukali“ s numinoznim, počev od Alberta Einsteina preko Richarda Feynamana, Davida Bohma i mnogih drugih pa sve do Carla Sagana. Primjerice, sam Albert Einstein je tvrdio kako je „svoju“ teoriju relativnosti, mnogo prije podastiranja znanstvenog dokaza, mogao „osjetiti“ u sebi.
Završavam zapis jednim svojim tekstom o ‘religioznom’ inspiriran upravo “znanošću” Bele Hamvasa iz “Filozofije vina”.
Te 1999.-te, predzadnjeg dana ljetovanja na Malom Lošinju, osjetio sam prisustvo božanskog. Rukom sam bio spreman pokazati dio Lošinja u kojem je boravilo. Bilo je samo prisustvo, iluzorno bi bilo tražiti nekakav lik. Do tog trenutka, mi, božji dječaci, preko dana kupali smo se u moru a navečer u vinu. Možda nam je vino sada došlo glave, možda ga je već toliko bilo u našoj krvi da nam se Bog počeo priviđati. Jer, kako kaže Bela Hamvas, na kraju ostaju samo dvojica – Bog i vino. Mi smo bili vino a Bog je bio bog.
Iduće jutro, poranio sam na plažu. Okupao sam se u uljno mirnom moru i iza toga zapalio cigaretu. Jutarnje sunce je izvodilo svoju čaroliju po površini vode bljeskajući s tisuću svjetala. Savršen trenutak, pomislim – božje vrijeme. Bilo je to jedini put da sam se ustao tako rano i išao na plažu tako rano. Sve ostale dane ljetovanja spavao bih do podneva uslijed noćnih pijančevanja. Mnogo godina kasnije, početi ću se ponovno ustajati i odlaziti na plažu rano, kako bih doživio božje vrijeme, kako bih bogu postao suvremenikom. Dok smo se pijano prevrtali po svom krevetu u rana jutra po povratku iz grada, on je već zamijenio noć za dan, dok smo se rješavali mamurluka jutarnjom kavom, on je već na kupanju gdje je probudio vjetrove i podiže valove, dok mamurni silazimo zamrlim kamenim gradom na podnevnoj žezi do plaže, Bog je već u molitvi. Razmimoilazimo se tako cijeli dan i kada se po vašoj smrti napokon sretnete i kada vas on upita „Kako to da se nismo sreli“, što će te mu odgovoriti? Bili smo s Bogom na istom mjestu ali ne i u isto vrijeme, božje vrijeme. Mimoilazili smo se s njim po cijeni praznine koju na kraju života osjećamo dok čekamo da smrt dođe po nas i preda nas u njegove ruke.
