Veljača 2012.
Na deset Mjesečevih udaljenosti od Zemlje
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Aram Khachaturian: SVITA IZ GAJANE BR. 3 (ADAGIO); J. S. Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT
Netko je zatvorio poklopac. Čuo se samo zvuk, tup udarac, ništa više. Kad sam otvorio oči već sam trčao. Trčao sam u prstenu svemirskog broda Discovery One s podešenim neznatnim bestežinskim stanjem, upravo kako bih mogao besciljno kružiti bez stajanja i okretanja. Povremeno bih rukama napravio pokoji boksački potez, zauzeo gard ili uputio udarac, tek toliko, da bih i ruke održao u kondiciji. Svemirski brod vodio me je na daleko putovanje. Klizio sam u ništavilo svemira, u prazninu, bez znanja o pravom smislu misije, i pritom, spokojno trčkarao. Tko zna što me može dočekati tamo, u tami bezdana. Morao sam biti spreman na svakojake iznimne napore, a tu sam ponajviše pretpostavljao upravo one – tjelesne.
U pozadini svira glazba, Aram Khachaturian, ledeni tonovi baletne Svite iz Gajane br. 3 prate me u stopu, onako kako se prati izdvojena i osamljena životinja. Dvije violine se blago isprepliću, svita se zahuktava; ako je itko uspio osamljenost pretvoriti u glazbene tonove, onda je to pošlo za rukom ovom armenskom kompozitoru. Neobično, nije jedna violina, već dvije, ali zato mi se osamljenost koju izražavaju čini tim veća, može ih biti i na stotine, tisuće, čak i sedam milijardi, jer ovo je ipak zapis o osamljenosti ljudske vrste…
U brodu je još jedan astronaut, možda si to ti koji ovo čitaš; moraš biti isto tako osamljen kao i ja u ovom trenutku da bi postao on. Pazi! Udaljeni smo od majčice Zemlje deset udaljenosti Mjeseca od Zemlje i krećemo se prema Jupiteru samo zato što je neki manijak, navodno, iz oblaka plinovitog gorostasa detektirao nekakav signal možebitno izvanzemaljskog porijekla. I što da se radi!?
O monolitu ne znam još ništa, o njemu ne smijemo pričati. Zna ga samo HAL, naš brodski kompjutor, koji mi upravo javlja da imam uspostavljen video link. Uzimam ručnik i brišem se, nehajno ga prebacujem oko vrata i pokrećem vezu. Na ekranu se pojavljuje tetkino lice.
- Pa jesi li ti lud!? Samo tako si nestao…
- Ne brini, tetka. Trenutno sam u sceni filma Odiseja u svemiru 2001. Zamolio bih te da me neko vrijeme ne prekidaš…
- Da te ne prekidam?! Znaš što ću ti reći? 2001. je davno prošla. Dosta te igrarije. U prostoriji je postalo hladno, moraš se vratiti i vidjeti što je s grijanjem…Budi malo muš…!
Ugasio sam video link. Nisam mogao prekidati ovu čaroliju pod ravnanjem Stanleya Kubricka u kojoj sam sam postao sudionikom. Tako će se, uostalom, jednog dana moći činiti u budućnosti. Moći će se odabrati knjigu, film ili čak neki stvarni povijesni događaj i sudjelovati u njemu. Moja Prostorija s Kolom mi je omogućila da to činim već danas i to je ta prednost imanja Prostorije s Kolom. Možda želite i vi jednu za sebe?
Opet sam na deset mjesečevih udaljenosti od Zemlje – od Zemlje. Igram se riječima, mogu raditi i činiti što god me volja. Krajičkom misli okrznem spravice za koje mi se čine da su u ovom trenutku jedine u moćnijem položaju od mene – Voyager-1 i 2 – svemirske letjelice, danas na rubu Sunčeva sustava, na gotovo sigurnoj udaljenosti od čovjeka, u prilici za dosezanjem nesagledivog stupnja slobode i pustoši. Nasreću ili nesreću Voyageri nisu ljudska bića, oni svoje prilike ne doživljavaju kao čovjek ili pak doživljavaju, samo što mi to ne znamo. Možda u društvu s Bachom, kojeg svako malo zavrte na svojim Zlatnim pločama, podosta nauče o čovjeku…
Zamišljam kako ogroman oblak radio-signala jednog dana zasipa zemlju. Na svim radio-frekvencijama odjednom čuju se taktovi Bachova 2. Brandenburškog koncerta. Negdje, u svemirskoj pustoši su se odbili, od nekakav ravan meteor ili čak planet, i ponovno završili na Zemlji. Međutim, ono što su donijeli na zemlju ovoga puta je, osim same glazebe, i taj osjećaj osamljenosti, „izvođenja za nikoga“ u svemirskoj pustoši…
Sve mi to pada na pamet dok se nalazim u jednoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001., dopuštam si da mi to pada na pamet. Čak pomišljam da se na Voyageru-1 ili 2 baš u ovom trenutku uključila glazba, da 2. Brandenburški pokušava osvojiti pažnju prvih meteora i svemirskog kamenja unutarnjeg ruba Kuiperovog pojasa… Ali tu već svojim načinom razmišljanja dolazim u sukob s dobro poznatom teorijom relativnosti. Ona nalaže da ne mogu razmišljati na taj način, razmišljati o istodobnosti s događajem koji je od mene, kao motritelja, udaljen više od 300 000 km, a Voyager-1 ili 2, usamljene lutajuće mašine, to svakako jesu. Mi tek pomoću svjetlosti otkrivamo prostor i vrijeme, prostor i vrijeme nama otvara svjetlost, kaže mi tutorski teorija relativnosti, a svjetlost je u tom pogledu ograničena. Ograničena je upravo tom svojom fantomskom brzinom; svedena na tih, u svemirskim okvirima, mizernih 300 000 km/s.
Nakon problema s HAL-om koji su uspješno riješeni (kompjutor je ušutkan), iznad tvoje i moje glave pojavljuje se monolit, kvadrasta crna gromada koja kruži oko broda, a potom nas odvodi do ulaza zastrašujuće crne rupe. Propadamo u crvotočinu čiji oblik u SF filmovima godinama neće biti nadmašen. Vrtimo se u svemirskom kaleidoskopu kao da stvarno putujemo kroz vrijeme.
I evo me u poznatoj bijeloj sobi koja se javlja pred kraj filma. Ali, nisam li malo preuranio? Nitko nije zakuhao kavu. Nema više ni tebe u blizini. Sam sam. Iznenada otkrivam da čitavo vrijeme sjedim pred kompjutorom u svom stanu. Ista osamljenost, isti osjećaji, isti besmisao. Tipkam slova na svom kompjutoru i duboko udišem i izdišem kao što je to činio i Frank Poole dok je mijenjao onaj pokvareni dio na Discovery-u. Kubrickova vizija je samo uljepšana stvarnost. Poslao nas je na put do Jupitera s bolesno narcisoidnim kompjutorom, naše odveć nejasno osjećanje Boga vizualizirao u crnu kvadrastu gromadu te nas, na koncu, ušuškao u krevet u čistoj bijeloj sobi nalik laboratoriju i još k tomu učinio da razmišljamo o smislu života; ali zašto? Samo zato da bi pojačali dojam ovih istih osjećaja koje imamo u našoj sobi u Nadstvarnosti dok sjedimo za računalom i dopisujemo se s poluznancima na Facebooku. Samo zato da bi se hvatao i grizao za rep, uvijek iznova; ali i samo zato da bi približio umjetnost stvarnom životu. Vječno vraćanje istog, kazao bi Nietzsche.
Osjetim nečije ruke na sebi. Tetkine su. Drmusala me je dok se u potpunosti nisam razbudio. Ali odmah razaznam da se još uvijek nalazim u čistoj bijeloj sobi s kraja filma Odiseja u svemiru 2001.
- Hej, što tu radiš? – upitam je.
- Ti ne razumiješ, jel’ da!? – podrugljivo prozbori tetka – Ti si u našoj prostoriji, samo što je ona sada postala to bijelo sranje iz tvog filma iz 2001…
- Ali što se dogodilo s Kolom…? – jedva sam stigao izustiti.
Na to se tetka samo okrenu prozoru, u čijem se okviru, mogao sam to sada dobro vidjeti, upravo na mjestu Kola, slavodobitno smjestila ta kvadrasta gromada – crni monolit.
Siječanj 2012.
Književno “fuganski” osjećaj
Johann Sebastian Bach: UMJETNOST FUGE, CONTRAPUNCTUS 1
Namćorast rumunjski filozof Emil Cioran tvrdio je da je Bachova glazba jedini argument u prilog tezi da se stvaranje svijeta ne može smatrati potpunim promašajem. Kako se, onda, dogodilo da još nisam stvorio zapis o ovom iznimnom glazbenom Magičaru? Zapravo, već jesam; o Bachovoj glazbi kontempliram i pišem na različite načine već dugi niz godina. Osim što Bachova djela redovito slušam, eto, ja i pišem o njima, a jedan osobit doživljaj Bachove glazbe kroz književnost donosim u nastavku. Naime, neznano kako, ali dogodilo se da je početnim tonovima njegove Umjetnosti fuge, točnije Contrapunctusa 1, pošlo za rukom dodirnuti predjele moje vlastite Pustopoljine…
Pa tako, jednog dana naiđem na Bachovu fugu gdje sjedi na modrom kamenu koje kao da se otkinulo od samog neba Pustopoljine s figuricom Naručitelja u svojim rukama. Pritom, zviždukala je početne tonove same sebe dok su se stare netaknute orgulje nalazile nedaleko od nje. Bachova Fuga u D-minor iz zbirke Die Kunst der Fuge u mom je svijetu, svijetu Pustopoljine, uzela lik žene pedesetih godina kojoj kao da je bilo svejedno za postojanje drugih ljudi na ovom svijetu. Svoju sijedu kosu svezala je u punđu u obliku male lopte.
- Da li želiš da te izvedem? – upitao sam je.
- Ne, nije potrebno. – suho je odgovorila. – Bojim se da je sa mnom sada stvarno svršeno. Već dulje vremena u Glazbenom svijetu nemam Izvoditelja. Kad bi se i pojavio izvodio bi me ili u nedovršenom ili potpuno bezosjećajnom obliku. Tek nedavno, dogodilo se da su moji prvi tonovi odsvirani s mjerom koju i iziskuju, ali pokazalo se da se radilo o Izvoditelju koji gotovo da pojma nije imao o glazbi. Njegova sobica u potkrovlju, i njegove orgulje koje nisu bile zapravo orgulje, i na kojima je pisalo nekakvo KX nešto, sve to me je u tolikoj mjeri šokiralo da nakon tog Izvođenja dugo nisam mogla doći sebi. A dugo vremena nije bilo tako. Kad bi me neki Izvoditelj izvodio u Nadstvarnost znala sam biti itekako uzbuđena. Od koje zidove ću se sada odbijati, u čije ušne školjke ulaziti, pitala sam se izvan sebe, maštajući. To je bilo tako slatko. Ne znam, gospodine, koliko uopće sebi možete dočarati razlijevanje tonova u izvođenju jedne fuge u Nadstvarnosti?
Ništa nisam odgovorio. Ipak, svojom šutljivošću potakao sam je da svoju priču ispriča do kraja.
- Možete li zamisliti samo taj osjećaj kad se susretnete s ljudskom emocijom tamo vani, s druge strane ovog svijeta, u Nadstvarnosti? Ubrzo sam shvatila što je moj smisao; oh, pa naravno, barem za trenutak, stopiti se s njom, biti Jedno. Kakav je to samo fuganski osjećaj…
Fuga u D-molu pritom je nesvjesno počela udarati svojom nogom o tlo. Naravno, Tlo se ubrzo pobunilo i učinilo da se njena stopala zalijepe za nj.
- Oh, oprostite, zaboravila sam kako ovdje stvari stoje… – odmah se ispričala Tlu i ja pomislim kako su glazbena djela sve same ucviljene i senzibilne dušice s kojima se treba ponašat kao da su od stakla.
- Gdje su ti djeca? – upitao sam. Radilo se o nekih petnaestak njenih nastavaka koje je Naručitelj skladao kao cjelinu i koje su označene zagonetnim brojem 1080…
- Tu su negdje. – pokazala je rukom neodređeno oko sebe – Znate, oni se još nadaju da će biti izvođeni… – i tu Fuga u D-molu opali plakati. Morao sam to nekako zaustaviti.
- Slušaj, Fugo, dosta je plakanja i žaljenja za starim poretkom stvari. I ja sam tako jedno vrijeme činio, i onda shvatio da čovjek od plakanja ne živi. Znaš kako se Stvarnost ovremenjuje? Svakim trenutkom iznova sve kreće ispočetka. Naše mogućnosti se svode da ili jednostavno ignoriramo cijeli proces ili da ostanemo očarani njime. Predlažem prvo. Osim toga, imam jedan zadatak za tebe. Vodim te sa sobom u jedan novi, vrli svijet. Hoće li se fugice moći jedno kratko vrijeme brinuti same o sebi?
Fuga u D-molu obrisa svoj ucviljeni nosić i potvrdnu kimnu glavom.
- Ne mogu ti obećat bog zna kakvu avanturu, ali ti si mi najbolji izbor s obzirom da želim ispitati glazbenost jednog novog svijeta koji se u međuvremenu ustoličio. Uostalom, s nama ide i jedan Brandenburški pa ti neće biti dosadno.
- Koji?
- Peti.
- Oh, onaj umišljeni. – duboko je uzdahnula – Misli da u svom izvođenju negdje transcendira. Još gore, za vrijeme jednog Izvođenja pročitao je u nekim novinama koje je slučajno dotakao svojim tonovima da se upravo on, pored, naravno, Drugog Brandenburškog, smatra savršenstvom glazbene produkcije našeg Naručitelja.
- Da, načuo sam nešto o tome… – rekoh.
- Nakon toga, Drugi i on postali su veliki pajdaši. Sada su nerazdvojni. Gdje se izvodi jedan, izvodi se i drugi…
- Ali sad mi ne treba Drugi Brandenburški, odlučio sam se za Peti i …tebe i gotovo. – pokušah otklonit nervozu koja me naglo zahvatila.
- U redu, obojica se nalaze na proplanku nedaleko odavde. – pokazala je rukom u jednom smjeru - Drugi po tko zna koji put priča svoju najnoviju dogodovštinu o svom nesvakidašnjem izvođenju u Nadstvarnosti, znate, onda kad se našao u onoj tami okružen zvijezdama…
I tako, sa slikom letjelice Voyager pred očima koja danas pluta po rubovima našeg Sunčeva sustava dovršavam ovaj neobičan doživljaj Bachove glazbe na književni način.
Poznato je da Voyager, kad ga opali kakav svemirski kamenčić, zasvira upravo Drugi Brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha. Najdalji objekt od planeta Zemlja, ikad stvoren ljudskom rukom, tako, čini mi se, daje glazbeni obol kako osamljenosti ljudske vrste u okrilju prirode, tako i svom beznadnom lutanju bespućima negostoljubiva vakuuma.
- Kakav je to samo književno-fuganski osjećaj! – reče mi Fuga u D-molu kad je na kraju pročitala ovaj zapis.
