Hamlet – obiteljska ali i civilizacijska tragedija na djelu. Tako će svršiti Zapad. Započet će s tim da će Engleska otrovat Njemačku, Francuska usmrtit Španjolsku, a Italija dokrajčit Skandinavske zemlje, osim male Danske koja će se nekako uspjeti izvući i na spavanju ubiti Italiju te prije vlastitog samoubojstva smrtno raniti Francusku a da bi ova, zadnjim svojim snagama, nekako uspjela na drugi svijet poslati Englesku. Zapadni duh će na taj način nestati s međunarodne scene, osim što će Sjedinjene Američke Države, poput Bizantskog carstva, potrajat još hiljadu godina.

Hamlet kao osvjedočeni mizantrop. Tragedija tragedije je u tome što Hamlet ima pravo. Ljude se ne može voljeti. Hamletov duh dubi do te grozne istine u kojoj nitko ne predstavlja izuzetak pa tako ni sam Hamlet koji Ofelijinu smrt svakako mora nositi na srcu.

Williama Shakespeara nikada nisam doživljavao kao svog magičara, čak ni u ovom trenutku u kojem mu poklanjam ovaj zapis. Ipak, kao jednu od svojih kuća duha oduvijek osjećam duh zapadnoeuropskog mišljenja koji je sa Shakespearom povezan kao krpa i zakrpa, tako neumitno da se čini da će u trenutku propasti zapadne civilizacije nepovratno biti zagubljena i sva djela ovog dramskog pisca…

*
*  *

Najednom nekakav glas se prolomi prostorijom. Tetka pade na pod.
- Podignite ruke visoko u zrak i potom napustite prostoriju. – ponovio je dvaput.
Tetka i ja smo se grozničavo gledali. Nije bilo ničeg strašnog u tom glasu osim što je bio iznimno snažan i glasan. Stakleni zidovi sobe podrhtavali su od njega.
Kad bih znao kuda izići, poslušao bih glas.
- Ne pravite se pametni, podignute ruke visoko u zrak i napustite prostoriju! – ponovio je isti glas.
Odakle je dopirao? Iz neke šupljine mog ili tetkinog uma? Tetka se ustala s poda, popravila minicu i zatim podigla ruke visoko iznad sebe. Pritom, kao nezainteresirano, žvakala je svoju žvaku.
- A ti glupane! Zar ne razumiješ što ti se kaže! – prodera se ponovno glas.
Podignem i ja svoje ruke u zrak.
- Sada napustite prostoriju!

Ne znam kako se dogodilo da sam zatvorio oči, ali kad sam ih ponovno otvorio tetka i ja smo bili okruženi nekakvom skupinom vojnika. Vojnici su bili tu valjda da paze na nas, ali ona je već koketirala s jednim. Momak je već odložio pušku i zadovoljno se prepuštao mislima kako već miluje tetkine obline. Ona mi namignu da pokušam srediti drugu dvojicu koja su stajala sa strane ne radeći ništa. Kako ih srediti?
- Sudbina je neumitna, je li momak? – obrati mi se jedan od te dvojice.
- E, ako je neumitna uskoro ćeš to osjetiti i na svojoj koži – pakosno ustvrdi drugi.
- Ne kažem da je neumitna – kazao sam.
- A što smo onda to čuli, tamo kod vas u onoj čudnoj kući? – upita prvi. Bio je za dlaku promućurniji od drugoga.
- Jeza me prođe svaki put kad moram proći kraj te vaše kuće. Što ste joj učinili? Normalan čovjek je se plaši.
Nisam znao kako odgovoriti pa sam samo šutio. Drugi vojnik pogleda na sat a onda u svog suborca.
- Vrijeme je Antone, 1. je rujna 1939. Moramo u rat.
- Imate sreće, gospodičiću, mi zbog tih vaših ideja moramo sada poginuti i nemamo više vremena se s vama zajebavati, iako mi nekad zna biti žao.
Prvi vojnik doviknu trećeg koji je u tom trenu stigao do toga da je mogao milovati tetkinu kosu.
- Idemo Adrijane!
Adrijan kao najobičniji poslušnik proburazi se odmah u vojnika.

Trojica vojnika objesiše svoje puške na ramena i krenuše. Uskoro nestadoše u magli koja se počela spuštati. Tetka mi priđe ne odvajajući pogleda od puta kojim su se vojnici izgubili. Blagim pokretom ruke dlanovima oblikova nevidljivu kuglu i podiže je u smjeru vojnika. Uskoro smo mogli vidjeti njihovu pogibiju. Kod Staljingrada, sva trojica su izginula od granate koja je nesretno doletjela u njihov rov, 1942. Kakva sudbinski besmislena smrt, pomislim.

Ima li išta uznemirujuće od saznanja da nam se iz dubokog svemira približava stanoviti planet-skitnica s ozbiljnom prijetnjom sudara s našom planetom? Film Melancholia Larsa von Triera tematizira upravo jednu takvu ‘nemoguću’ mogućnost. Zapravo, takav je katastrofičan scenarij režiseru ovog filma bio potreban za nešto drugo: izricanje, pa barem, dvije strašne tvrdnje o čovječanstvu koje su, kazao bih čak ‘preko reda’, njegov umjetnički uradak uvrstili u iznimna magična dostignuća čovječanstva i zavrijedila poseban post na ovom blogu. Strašne tvrdnje o ljudskom postojanju, pritom, Lars von Trier stavlja u usta jedne od junakinja filma, depresivne – u našem jeziku kazati ‘melankolične’ je već eufemizam – Justine koje ona upućuje svojoj ne-depresivnoj, ali zato sklonoj udovoljavanju društvenim konvencijama, sestri Claire, upravo u trenutku kada njih dvije ozbiljno posumnjaju da se planet-skitnica ipak nepovratno sunovratio u smjeru našeg planeta i da je sudar gotovo pa postao neizbježan. Tvrdnje se izriču u sljedećem dijalogu sestara:

JUSTINE: Zemlja je zlo. Ne trebamo tugovati zbog nje.
CLAIRE: Što?
JUSTINE: Nikome neće nedostajati.
CLAIRE: Ali gdje će Leo odrasti. (Clairein sin, op.)
JUSTINE: Sve što znam je … Život na zemlji je zlo.
CLAIRE: Možda postoji život još negdje.
JUSTINE: Ne, ne postoji.
CLAIRE: Kako znaš?
JUSTINE: Budući da znam stvari.
CLAIRE: Da, ti uvijek zamišljaš…
JUSTINE: Znam da smo sami.

Saznati da je život na zemlji zlo i da, zbog toga, ne treba previše tugovati za njim kao i to, da smo sami u svemiru, sigurno ne može nijedno ljudsko biće ostaviti ravnodušnim. Lars von Trier, i sam vrlo depresivna osoba, koji je prije snimanja filma prošao tretman liječenja od depresije, pa je u skladu s tim Justine neka vrst njegova altera-ega, pokušava osvijestiti naš sadašnji trenutak, stepenicu ljudskog razvoja koja kao da ne vodi nikamo drugdje osim u veće zlo. Do tad, nježna i depresivna Justine, odjednom se proburazi u osobu koja se itekako zna nositi s nastalom situacijom dok praktična i pragmatična Claire, postaje nesnosna u svojoj nemogućnosti prihvaćanja iste te pomalo započinje sličiti sestri prije razotkrivanja strašnog usuda.

Kako biste se vi ponašali u takvoj situaciji? Jeste li tip ‘Justine‘ ili tip ‘Claire‘, umjetnički hladno pita vas Lars von Trier, propitujući tako našu čovječnost na najdubljoj razini. Zbog toga je, čini se, i film podijelio u dva dijela i nazvao ih, pogađate – Justine i Claire…

U prvom dijelu filma melankolična se Justine nastoji udati. Film započinje scenom zapinjanja luksuzne limuzine na putu za ljetnikovac u kojem se vjenčanje treba održati;  na zavoju uskog puta, obična stijena pored puta pokaže se nepremostivom preprekom za luksuzno i nezgrapno vozilo. Justine i njezin dragi sjede pozadi, na zadnjem sjedištu automobila i gestikulacijama svoga lica pokazuju kako se dobro glumi iskazujući upravo onu dozu nervoze i zabrinutosti zbog kašnjenja na vjenčanje koju bi uobičajeno svatko od nas iskazao u takvim prilikama. Njihovo je ponašanje toliko obično, toliko nesvjesno kamere, da ostajete pomalo zatečeni njihovom glumom prisjećajući se pomalo s gađenjem svog onog izvještačenog glumljenja u američkim filmovima. Naravno, na kraju će dvoje mladenaca s primjetnim kašnjenjem ipak stići na vjenčanje. Usprkos početnom raspoloženju, Justine ubrzo zahvaća val depresije. Scene u kojima se razotkriva očigledan jaz u odnosima s roditeljima, zatim beskrupuloznost njezina šefa, u ulozi vjenčanog kuma, koji se ne libi s njom razgovarati o poslu čak i na dan njenog vjenčanja i sl., ubrzo Justine dovode do bezizlazne situacije i spremnosti da od svega odustane. To i ne bi bio neki problem, vjerojatno bi sve poslala u finu materinu da nije sestre i njenog muža koji su financijski i materijalno pokrili troškove njezina vjenčanja. Njima se Justine mora svaki put lažno osmjehnuti a na njihova opetovana i dosadna pitanja „Jesi li sad napokon sretna?“ neprestano tupavo potvrđivati glavom – a tu upravo leži korijen svake depresije. Lagati sebe i druge u pogledu svojih stvarnih osjećaja, biti bolesno prijatan prema svima oko sebe, a ako u tome ne izdržiš onda zbog toga okrivljavati sebe – tu je već riječ o prikazu ustaljenog mehanizma depresije koji danas pustoši zapadnoeuropskim društvima. Vjenčanje propada, cijela večer poprilično loše završi a u jednoj od posljednjih scena prvog dijela filma Claire priznaje sestri da je ponekad ‘toliko mrzi’…

A onda na scenu stupa ‘naš’ planet, planet-skitnica, ‘izbavitelj’. U drugom dijelu filma saznajemo sve o dotičnom planetu koji se iznenada pojavi iz sjene Sunca, prođe pored Merkura i Venere te krene prema Zemlji. John, Clairin suprug, amaterski se bavi astronomijom i objašnjava Claire kako se najgori mogući scenarij ipak neće dogoditi – sudar dvaju planeta. Ipak, Claire, na internetu ubrzo pronalazi sajtove koji upozoravaju na „ples smrti“ uljeza u Sunčevu sustavu koji bi se prema svim proračunima ipak trebao sudariti sa Zemljom. John popušta pod pritiskom najnovijih saznanja da je sudar ipak neizbježan i počini samoubojstvo; Claire ostaje sama sa svojim sinom i depresivnom sestrom i u tom se trenutku odvija i spomenuti dijalog sestara… Doista, morate imati hrabrosti pogledati ovaj film u cijelosti. Na ovom mjestu moram čak i zaustaviti svoje pisanje… Teško je ići u susret smrti čak i preko filmskog platna…

Ali iznenada se dosjetim da je sam redatelj filma smislio način kako se nositi s neugodom koja vas polako zahvaća gledajući drugi dio filma. Sjetim se da vam uopće nisam spomenuo njegov prolog! Hvatam daljinski DVD playera i vraćam film na sam početak. Lice Kirsten Dunst u ulozi Justine pojavljuje se poput lica Venere s Botticellijovog platna. Glazba Richarda Wagnera, uvertira Tristana i Izolde kao da najavljuje filmski uradak iz devetnaestog stoljeća što, naravno, nema nikakva smisla. Lars von Trier će kasnije priznati da je slow motion u uvodu filma trebao poslužiti kao priprema gledatelja na njegov kraj koji i doslovno završava scenom kolizije dva planeta. Ali iz razloga što se ta scena prikazuje i u uvodu filma, iako umjetnički maskirana, gledatelju je trebala omogućiti da se lakše nosi s neugodnim scenama u drugom dijelu filma, za koje, kad ih nadvlada, biva nagrađen potpunom katarzom. Uvod u film, tako, pogledajte pa barem dva put… jednom ili čak više puta, zbog čistog umjetničkog sladostrašća, a jednom, barem jednom, eto, zbog privikavanja vašeg duševnog bića na neugodno katastrofičan rasplet…

Pogledao sam kroz prozor Prostorije. Vječna crvenkasta sumaglica spuštala se na okolno zemljište. Nigdje nikog na vidiku. Pustoš i praznina koje i kad se izreknu donose više nego što je to stvaran slučaj na koji se ove riječi preslikavaju. Ipak, na nebu uočavam zamjetnu promjenu. Nedaleko Mjeseca, kroz jedan majušni kumulus, provirivala je sada i lopta planeta-skitnice, upravo nalik na planet iz filma Melancholia. Kako je samo dospio ovamo? Nije li se već sudario sa Zemljom u svom filmu, i što sad hoće?
- Hoće ispitati nas, kako se nosimo s kataklizmičkim događajima koji će uskoro uslijediti. – reče suvo tetka.
Dogodilo mi se da sam s tetkom zamijenio uloge. Sam sam udrvenio, postao kućanica koja se drži telelevizora i pinokolade dok se tetka pretvorila u pravog pustolova.
- Nema veze. Naručila sam rakete zemlja-zrak. Stižu za koji sat. Raznijet ćemo gada! – povikala je tresući se kao prut.
- Što ti je tetka!? – povičem. – Počela si sličiti onim američkim generalima iz sci-fi filmova, s bezbroj odlikovanja na svojoj uniformi, kojima kompetenciju za ratovanje na Zemlji nikakav problem nije prenijeti i u svemir. Ipak, ne činiti li se da ratobornost u svemiru ne prolazi?
Nije ništa odgovorila. Nastavila se tresti kao prut i tu je prvi put nježno zagrlim.
- Hej tetka, sve će biti u redu. – kažem joj na uho. – Taj je planet naš prijatelj. On prijeti i uništava samo ono što se razotkriva i našim neprijateljem.
- A što se razotkriva kao naš neprijatelj? – upitala je tetka sada pretvorena u uplakanu četverogodišnju curicu.
-  Pa, recimo, nastojanje oko uspijevanja u društvu u bilo čemu i na račun drugih ljudi umjesto da radimo samo ono što volimo raditi. Zbog takvih je stvari koje se neprestano ponavljaju u ljudskom društvu čika Lars kazao da je život zlo. Dobro, on je u tim svojim stavovima poprilično ekstreman, ali mi ne moramo biti.

Za to vrijeme Melancholia se približila našem prozoru na udaljenosti manjoj od metra, i tu se zaustavila.
- Vidiš – kazao sam tetki – Nije to onaj rogobatni planet iz filma, došao nas je samo pozdraviti. Svijet duha mu nije neprijatelj; ionako, ne bi mu mogao nauditi. ‘Naše kraljevstvo nije od ovoga svijeta’ kako je kazao jedan naš prethodnik.
Nagnem se kroz prozor i rukom pogladim pristigli planet. Površina planeta bila je neizmjerno i začuđujuće glatka. Potom se još više nagnem kako bih planetu mogao šapnuti  riječi pozdrava:
- Znam da svugdje gdje u svom lutanju naiđeš na materijalističke vrijednosti i gramzivost moraš djelovati. Isto tako, znam da ti je i najžalije što u tom trenutku i čistoj nevinosti moraš oduzeti život odnosno mogućnost da se divi ovom svijetu. Onog dječaka iz filma i sam sam oplakivao cijelu noć… ali, takvo je kretanje svijeta. Idi i sudaraj se s kim već moraš!

Potom sam planet-skitnicu fotografirao. Njegova slika odsad krasit će našu Prostoriju s Kolom. Na neki način, planet Melancholia uklapao se s nama, čudnim bezvremenim likovima iz Prostorije s Kolom Duha Svijeta. Ipak, neko je vrijeme planet-skitnica odlučio ostati u našem svijetu. Postavio se na nebu točno na mjestu na kojem smo ga svaki put mogli vidjeti kad bismo pogledali kroz prozor iza televizora u tetkinom dijelu Prostorije. Ubrzo je i tetka pristala svaki put mahnuti mu kad bi otvorila svoj prozor. Sada je i mnogo manje gledala televiziju.

Netko je zatvorio poklopac. Čuo se samo zvuk, tup udarac, ništa više. Kad sam otvorio oči već sam trčao. Trčao sam u prstenu svemirskog broda Discovery One s podešenim neznatnim bestežinskim stanjem, upravo kako bih mogao besciljno kružiti bez stajanja i okretanja. Povremeno bih rukama napravio pokoji boksački potez, zauzeo gard ili uputio udarac, tek toliko, da bih i ruke održao u kondiciji. Svemirski brod vodio me je na daleko putovanje. Klizio sam u ništavilo svemira, u prazninu, bez znanja o pravom smislu misije, i pritom, spokojno trčkarao. Tko zna što me može dočekati tamo, u tami bezdana. Morao sam biti spreman na svakojake iznimne napore, a tu sam ponajviše pretpostavljao upravo one – tjelesne.

U pozadini svira glazba, Aram Khachaturian, ledeni tonovi baletne Svite iz Gajane br. 3 prate me u stopu, onako kako se prati izdvojena i osamljena životinja. Dvije violine se blago isprepliću, svita se zahuktava; ako je itko uspio osamljenost pretvoriti u glazbene tonove, onda je to pošlo za rukom ovom armenskom kompozitoru. Neobično, nije jedna violina, već dvije, ali zato mi se osamljenost koju izražavaju čini tim veća, može ih biti i na stotine, tisuće, čak i sedam milijardi, jer ovo je ipak zapis o osamljenosti ljudske vrste…

U brodu je još jedan astronaut, možda si to ti koji ovo čitaš; moraš biti isto tako osamljen kao i ja u ovom trenutku da bi postao on. Pazi! Udaljeni smo od majčice Zemlje deset udaljenosti Mjeseca od Zemlje i krećemo se prema Jupiteru samo zato jer je neki manijak, navodno, iz oblaka plinovitog gorostasa detektirao nekakav signal možebitno izvanzemaljskog porijekla. I što da se radi!?

O monolitu ne znam još ništa, o njemu ne smijemo pričati. Zna ga samo HAL, naš brodski kompjutor, koji mi upravo javlja da imam uspostavljen video link. Uzimam ručnik i brišem se, nehajno ga prebacujem oko vrata i pokrećem vezu. Na ekranu se pojavljuje tetkino lice.
-    Pa jesi li ti lud!? Samo tako si nestao…
-    Ne brini, tetka. Trenutno sam u sceni filma Odiseja u svemiru 2001. Zamolio bih te da me neko vrijeme ne prekidaš…
-    Da te ne prekidam?! Znaš što ću ti reći? 2001. je davno prošla. Dosta te igrarije. U prostoriji je postalo hladno, moraš se vratiti i vidjeti što je s grijanjem…Budi malo muš…!
Ugasio sam video link. Nisam mogao prekidati ovu čaroliju pod ravnanjem Stanleya Kubricka u kojoj sam sam postao sudionikom. Tako će se, uostalom, jednog dana moći činiti u budućnosti. Moći će se odabrati knjigu, film ili čak neki stvarni povijesni događaj i sudjelovati u njemu. Moja Prostorija s Kolom mi je omogućila da to činim već danas i to je ta prednost imanja Prostorije s Kolom. Možda želite i vi jednu za sebe?

Opet sam na deset mjesečevih udaljenosti od Zemlje – od Zemlje. Igram se riječima, mogu raditi i činiti što god me volja. Krajičkom misli okrznem spravice za koje mi se čine da su u ovom trenutku jedine u moćnijem položaju od mene – Voyager-1 i 2 – svemirske letjelice, danas na rubu Sunčeva sustava, na gotovo sigurnoj udaljenosti od čovjeka, u prilici za dosezanjem nesagledivog stupnja slobode i pustoši. Nasreću ili nesreću Voyageri nisu ljudska bića, oni svoje prilike ne doživljavaju kao čovjek ili pak doživljavaju, samo što mi to ne znamo. Možda u društvu s Bachom, kojeg svako malo zavrte na svojim Zlatnim pločama, podosta nauče o čovjeku…

Zamišljam kako ogroman oblak radio-signala jednog dana zasipa zemlju. Na svim radio-frekvencijama odjednom čuju se taktovi Bachova 2. Brandenburškog koncerta. Negdje, u svemirskoj pustoši su se odbili, od nekakav ravan meteor ili čak planet, i ponovno završili na Zemlji. Međutim, ono što su donijeli na zemlju ovoga puta je, osim same glazebe, i taj osjećaj osamljenosti, „izvođenja za nikoga“ u svemirskoj pustoši…

Sve mi to pada na pamet dok se nalazim u jednoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001., dopuštam si da mi to pada na pamet. Čak pomišljam da se na Voyageru-1 ili 2 baš u ovom trenutku uključila glazba, da 2. Brandenburški pokušava osvojiti pažnju prvih meteora i svemirskog kamenja unutarnjeg ruba Kuiperovog pojasa… Ali tu već svojim načinom razmišljanja dolazim u sukob s dobro poznatom teorijom relativnosti. Ona nalaže da ne mogu razmišljati na taj način, razmišljati o istodobnosti s događajem koji je od mene, kao motritelja, udaljen više od 300 000 km, a Voyager-1 ili 2, usamljene lutajuće mašine, to svakako jesu. Mi tek pomoću svjetlosti otkrivamo prostor i vrijeme, prostor i vrijeme nama otvara svjetlost, kaže mi tutorski teorija relativnosti, a svjetlost je u tom pogledu ograničena. Ograničena je upravo tom svojom fantomskom brzinom; svedena na tih, u svemirskim okvirima, mizernih 300 000 km/s.

Nakon problema s HAL-om koji su uspješno riješeni (kompjutor je ušutkan), iznad tvoje i moje glave pojavljuje se monolit, kvadrasta crna gromada koja kruži oko broda, a potom nas odvodi do ulaza zastrašujuće crne rupe. Propadamo u crvotočinu čiji oblik u SF filmovima godinama neće biti nadmašen. Vrtimo se u svemirskom kaleidoskopu kao da stvarno putujemo kroz vrijeme.

I evo me u poznatoj bijeloj sobi koja se javlja pred kraj filma. Ali, nisam li malo preuranio? Nitko nije zakuhao kavu. Nema više ni tebe u blizini. Sam sam. Iznenada otkrivam da čitavo vrijeme sjedim pred kompjutorom u svom stanu. Ista osamljenost, isti osjećaji, isti besmisao. Tipkam slova na svom kompjutoru i duboko udišem i izdišem kao što je to činio i Frank Poole dok je mijenjao onaj pokvareni dio na Discovery-u. Kubrickova vizija je samo uljepšana stvarnost. Poslao nas je na put do Jupitera s bolesno narcisoidnim kompjutorom, naše odveć nejasno osjećanje Boga vizualizirao u crnu kvadrastu gromadu te nas, na koncu, ušuškao u krevet u čistoj bijeloj sobi nalik laboratoriju i još k tomu učinio da razmišljamo o smislu života; ali zašto? Samo zato da bi pojačali dojam ovih istih osjećaja koje imamo u našoj sobi u Nadstvarnosti dok sjedimo za računalom i dopisujemo se s poluznancima na Facebooku. Samo zato da bi se hvatao i grizao za rep, uvijek iznova; ali i samo zato da bi približio umjetnost stvarnom životu. Vječno vraćanje istog, kazao bi Nietzsche.

Osjetim nečije ruke na sebi. Tetkine su. Drmusala me je dok se u potpunosti nisam razbudio. Ali odmah razaznam da se još uvijek nalazim u čistoj bijeloj sobi s kraja filma Odiseja u svemiru 2001.
-    Hej, što tu radiš? – upitam je.
-    Ti ne razumiješ, jel’ da!? – podrugljivo prozbori tetka – Ti si u našoj prostoriji, samo što je ona sada postala to bijelo sranje iz tvog filma iz 2001…
-    Ali što se dogodilo s Kolom…? – jedva sam stigao izustiti.
Na to se tetka samo okrenu prozoru, u čijem se okviru, mogao sam to sada dobro vidjeti, upravo na mjestu Kola, slavodobitno smjestila ta kvadrasta gromada – crni monolit.

Fjodora Mihailoviča Dostojevskog zamišljam kao duha-zaštitnika čovječanstva. To isto ne mogu reći za, primjerice, jednog Turgenjeva ili Čehova, kamoli Tolstoja; Dostojevski je oduvijek bio moj prvi izbor među ruskim majstorima riječi ili u onom književnom klišeju koji se naziva ‘ruski roman’. Jedan od rijetkih pisaca kojeg sam čitao analitički-dosljedno, od samog početka njegova književnog puta.
S Bijednim ljudima sam krenuo još tamo sredinom devedesetih. Uslijedila je neobična pripovijest Dvojnik a onda sam u biografiji autora pročitao da je završio na robiji. U Sibiru Dostojevski provodi deset godina koje će se pokazati ključne za njegovo stvaralaštvo. O zatvorenicima, koji zajedno s njim služe kaznu, iznenađujuće pozitivno piše u Zapisima iz mrtvog doma. Svoju ljudsku i književnu dubinu Dostojevski zaprima čini mi se, upravo u sibirskom getu, o kojem piše kako bi mnogi iz njega htjeli izbjeći dok u njemu ostaju samo oni koji su spoznali pravi smisao života. Uslijedili su Zapisi iz podzemlja koji polako odmotavaju klupko izvanredne psihološke intuicije autora. Dalje sam čitao Ponižene i uvrijeđene, Kockara i Idiota, zaljubivši se nakon prvih četrdesetak strana romana u Nastasju Filipovnu; naposljetku, po drugi put sam (nakon srednje škole) pročitao možda ipak precijenjenu Zločin i kaznu i onda stigao do najmračnijeg piščeva razdoblja…

Odjednom, gotovo niotkud, zapuhao je snažan vjetar. Prozori u prostoriji su se zatresli. Pretpostavio sam da nam je netko pred vratima, ali netko snažan, velik; njegovo pojavljivanje narušavalo je konzistentnost stvari u čistom prostoru. Tko bi to mogao biti? Vrtnja Kola se ubrzala dok se kroz njegove utore započeo provlačiti vjetar stvarajući neobične zvukove. Naglo, jedan prozor se otvori i hladnoća zapuhnu unutrašnjost prostorije. Tetka dotrča do prozora i pokuša ga zatvoriti, ali nalet vjetra je bio toliko snažan da joj to ne pođe za rukom. Osvrnula se nemoćno prema meni:
-    Zar ne bi mogao pomoći, pametnjakoviću!
-    Ne shvaćaš – rekao sam joj mirno. – Upravo primamo gosta! Vjetar nam ga donosi…
Kad to izrekoh vjetar se smiri a pred nama se doista pojavi figura stasita i plećata čovjeka prorijeđene brade. Njegov pogled bijaše i vatren i hladan u isto vrijeme. Definitivno, čovjek nije potjecao iz našeg vremena. Na sebi je imao izlizan kaput koji se pružao do zemlje, ali ispod njega, zato, vrlo skupocjene, košulju i prsluk, kakvi su se nosili u Petrogradu u drugoj polovini 19. stoljeća u bogatim kućama ruskih vlastodržaca. Stajao je pred nama stavivši ruke na leđa, izbočene glave, tek nemirno vrludajući očima po prostoriji.
-    Čuo sam za ovo mjesto i danas poslijepodne, nakon samovara, odlučim ga posjetiti – reče neznanac s jakim ruskim naglaskom. – Vidim, lijepo ste ga sebi uredili… – ogledao se oko sebe devetnaeststoljetnim smiješkom.
-    U ovom vremenu moramo voditi računa i o izgledu a ne samo o smislu – uzvrati mu tetka koja je dolazila iz jednog smjera.
-    Smisao je danas čak u svemu pomalo suvišan, nije li tako Magičaru? – pridodala je nehajno se okrećući k meni. Imala je na sebi smeđi džemper obučen preko jarko crvenog kostima; bez obzira, stala je puhati u svoje dlanove.
U prostoriji je naglo temperatura pala ispod nule. Nisam znao što da joj odgovorim pa sam samo ostao stajati kao ukopan. Gost ju odmjeri pogledom za kakvim je tetka oduvijek žudjela, a onda se okrenu meni.
-    Da pređem na stvar, već znate da ON nije mogao doći, ali, eto, našao je za shodno poslati mene. Nadam se da vam to ne smeta… Sinoć ga je ponovno uhvatio napad, i obećao je to učiniti čim prije… Samo, kazao je da vas pitam, koliko sada to sve ima smisla…
-    Rekosmo da više nema smisla! – viknu tetka. – Nastupa vrijeme čiste estetike…a tu onda na scenu stupate… Vi!
Na tetkine riječi pridošlica sijevnu očima, zatim spusti svoj pogled i okrenu se prema prozoru.

Ja sam svuda ogledao svoju snagu. Ali u što snagu staviti  – to je ono što nikad nisam vidio, ne vidim ni sada, i ako sam dobivao vaše pohvale… kojima [eto, sada, vjerujem]. Ja mogu, isto tako kao i uvijek dosad uvijek poželjeti da učinim dobro djelo i osjećam od toga zadovoljstvo, usporedo s tim, ja želim i zlo, i također osjećam zadovoljstvo. Kod mene nikad ne može biti srdžbe ni stida, pa dakle, valjda ni očajanja.

-    Upravo nam takvi trebate … – izustih. – za jedno ovako bešćutno vrijeme… Samo, ne zamjećujem ili ne vidim na vama…

… svetu tugu, koju kad neka izabrana duša jednom okuša i pozna neće je docnije nikad zamijeniti jeftinim zadovoljstvom.

-    Da, svetu tugu – izustih tiho – Ne vidim je na vašem licu…
-    Ha, ha, vi ste me, onda, sigurno s nekim zamijenili, možda s mojim ocem, Stepanom Trofimovičem? – jetko se nasmija pridošlica. – Iako dobro zvuči, ja nemam ništa s njom…uostalom, ona se u romanu i spominje u njegovu kontekstu.
Ugrizoh se za usnu. Možda smo pogriješili. Prizivati lik romana koji ne baštini ono najvrjednije iz književnog opusa ruskog književnog kralja – svetu tugu – nije bilo dobro rješenje. Ali kad sam prvi put čitao Bjesove, u prijevodu su to bili Zli dusi, Nicholas mi se bio svidio, a vidi ga sad. On bi morao biti taj čovjek kojem je „svejedno živio ne živio“, ali kako se moglo dogoditi da Naručitelj (Dostojevski, op. au.) zaboravi u njega utkati svetu tugu, književni biser nad biserima?

Nicholas (Nikolaj Vsevolodovič) Stavrogin, lik romana Bjesovi kojeg smo ugostili u našoj prostoriji s Kolom, sada se nervozno vrtio na potpeticama svojih cipela. On, kao čisto oličenje snage bez moralnog posvećenja, stajao je pred nama spreman da nas ubije ili nagradi – „divlje spokojno“… Bilo je očigledno da se odluka u njemu spremala.
-    Stvoren sam da uplašim. – reče naposljetku hladno.
-    Tako je, ali vi svakako niste samo ono što su o vama pisali kritičari – kazao sam – U vašeg Naručitelja uvijek su prisutne i te pozadinske misli koje svoje likove, ako su bili prethodno napadnuti, opravdavaju i itekako im daju za pravo. Od tih pozadinskih misli se i sastoji vaša veličina. Bjesovi na površini jesu politički roman, i tako ih shvaća većina kritičara, to ne mogu poreći. Za nekolicinu nas, međutim, u ovakvim prostorijama s Kolima, Bjesovi su odvažno istraživanje ljudske prirode u slučaju kad joj fizička i duševna snaga narastu do neslućenih granica.
Rus me je gledao, ne trepnuvši.
-    Da, Nicholas, vi ste prvi pokazali Nadčovjeka u svom liku koji se desetak godina kasnije ukazao Nietzscheu, ali i to, da individualni razvoj pojedinca zapravo nikud ne vodi. Ostajete sa starim problemima koji samo poprimaju nova lica. U životu se nikad ništa ne rješava.

Kao da se zaledio u prostoru i vremenu Nicholas Stavrogin je ostao samo tako stajati neko vrijeme. Ubrzo je postalo jasno da je doista samo lik romana, satkan od misli, a ne ljudsko stvorenje od krvi i mesa. Niotkud, vjetar se podiže u prostoriji i otvori prozor pored Kola. Lik Nicholasa Stavrogina obujmi pijavica i on uskoro iščeznu pred našim očima. Otišao je kako je došao, s vjetrom ektaplazmičnih misli.
Tetka potrča zatvoriti prozor.
-    Što jest – jest – odahnula je – Gledao me je onako kako bih uvijek voljela da me gledaju muškarci, ali nek’ je otišao. Čitavo vrijeme osjećala sam neku nelagodu. I daj više prestani s tim 19. stoljećem! Znaš, nekad imam osjećaj da si fasciniran njime!

“Nastojati zahvatiti u bitak ljudske vrste i ljudske jedinke kroz njihovo najobičnije, najtipičnije. Čini se da upravo takav trud ulaže japanski konceptualni umjetnik On Kawara“, zaključio sam nakon što sam pročitao njegovu monografiju koju sam kupio putem interneta. Teško se odlučujem za kupovinu kakve umjetničke monografije. Reprodukciju djela tek nekoliko umjetnika rado vidim u ukoričenom izdanju na svojoj polici. Pored Anselma Kiefera, Paula Cezannea i još ponekog slikara mahom se radi o minimalistima poput Donalda Judda ili konceptualnim umjetnicima poput On Kaware.

Tetki je to, naravno, svejedno. Njena „mašina s pokretnim slikama“ odnosno televizor u potpunosti ju zadovoljava. Neki dan mi je prišla i započela pričati o nekakvim malenim elektroničkim stvarčicama; navodno, radi se o e-čitačima koji bi u najskorijoj budućnosti trebali preuzeti mjesto tiskanih knjiga. Gledala je na televiziji kako funkcioniraju. Nije im potreban izvor napajanja. Dnevno svjetlo je dovoljno kako bi se osvijetlila tzv. elektronička tinta kojom su na ekranu ispisane riječi magičnih djela. Pa, ništa, velim joj. Magičnost djela nije sadržana u obliku u kojem se nama prikazuju, magičnost je u konceptualnosti, našoj moći zamišljanja koju upravo tematizira On Kawara kroz svoj umjetnički opus. Usput, iskoristio sam situaciju da ju uvedem u priču o japanskom umjetniku.

Za to vrijeme Kolo je šutjelo, vrtjelo se u svom uobičajenom polaganom ritmu, malo na jednu stranu, malo na drugu. Na kraju sam zaključio da pojava e-čitača ne predstavlja neki poseban događaj u bivstvovanju svijeta. Odsad ćemo duhovnim dostignućima pristupati u jednom novom obliku i to je to. Neki neće odmah prihvatiti promjene, drugi hoće. Mahom ljudi rođeni prije pojave ovih elektroničkih stvarčica ostat će do kraja života skeptični u pogledu njihova korištenja. Na kraju, dogodit će se da će na životu ostati samo ona ljudska bića koja su otpočetka koristila samo elektronički oblik pristupa duhovnim dostignućima i kraj priče – e-čitači će zaživjeti u potpunosti. Već vidim ovo svoje Kolo koje će umjesto sadašnjih nerazumljivih natpisa masnim flomasterom na tko zna kojem jeziku, jednog dana osvanuti s digitalnim ekrančićima po sebi. Ipak, stari problemi će ostati. Prisilna proračunatost života, primjerice; ili nespoznatljivost prostora i vremena, a ako se ti problemi i čine nekomu rješivim, u rezervi su još prolaznost čovjeka, besmisao ljudskog postojanja itd.; na koncu, tu je i upitnost kvantne pa i svake druge znanstvene teorije koja se ne želi u potpunosti osloniti na, za mene neupitnu, stvaralačku snagu svijeta itd.

Svijet dolazi zajedno sa stvaralačkom energijom, a to se, čini mi se, u znanstvenim i filozofskim kalkulacijama, uporno previđa. Sav naš duhovni napor svodi se na interakciju sa stvaralačkom energijom, odatle i na stvaranje svijeta prema našoj mjeri. Prostor i vrijeme samo su pozornica za vječni proces stvaranja i rastvaranja svijeta pred našim očima.

Vraćam se japanskom umjetniku. Banalizirajući pojedinačni ljudski život do krajnosti On Kawara se odmah na početku svoje umjetničke karijere odlučio za odveć bizaran umjetnički projekt: izradu, na dnevnoj bazi, pločica s ispisanim datumima njihove izrade. Samo to je bitno. Živio sam 22. travnja 1968. kao što sam još uvijek bio na životu i 30. ožujka 2001, kao što sam to i danas. Najmanji mogući trag postojanja jednog konkretnog ljudskog bića, rekli bi. Svaki dan je pokriven i podsjeća umjetnika na njegov poziv. Svaki dan je trošenje tople vode opravdao jednom doista banalnom radnjom. Zamislite ovog konceptualnog umjetnika da baš svaki dan izrađuje po jednu ovakvu pločicu. Pločice same po sebi nemaju umjetničku vrijednost, radi se najčešće o crnim pravokutnim pločicama, koje se ponekad javljaju i u nekoj drugoj boji, s ispisanim datumima izrade pločice. Međutim projekt, koji nosi naziv Today Series, predstavlja paar excellance konceptualne umjetničke prakse. Nabijen simbolikom, metaforom, kojom god hoćete figurom, neprestano nas nuka na razmišljanje. Što sam ja radio taj dan? Malo-pomalo počnete razmišljati o svakodnevnim radnjama koje ljudi obavljaju u svom životu. Pomišljate, primjerice, da Nicole Kidmann baš u ovom trenutku sjeda na stolicu u nekom restoranu ili da Bruce Willis odlazi na WC. Svi dani su u neku ruku i važni i beznačajni; kao da nam to želi prenijeti On Kawara dok oslikava svoje pločice.

Ideja ovog projekta u potpunosti je komplementarna s idejom drugog projekta u kojem se umjetnik odlučio na slanje razglednica prijateljima širom svijeta u kojima ih doslovno obavještava da je još uvijek živ. Pločice i razglednice se ovdje javljaju kao svjedoci njegova života, ali i kao opravdanje ili čak ispričnica za daljnje življenje, iako ostaje nejasno komu i zbog čega.

Velika bitka s Vremenom s velikim V za On Kawaru tako traje od početka njegova umjetničkog puta i kulminirat će u kolosalnom projektu od kojeg doslovno zastaje dah, u kojem je borbu s vremenom odlučio voditi, čini se, u ime cijelog ljudskog roda, potpunoma sam. One Million Years sastoji se od dvadesetak tomova knjiga u kojima se nalaze ispisane godine ljudskog postojanja koje su prošle iza kojih slijede i godine pretpostavljenog čovjekovog postojanja u budućnosti. Otprilike milijun godina prije sadašnjeg trenutka i milijun godina nakon njega. I ako je za prvih milijun godina dostojanstveno ispisao posvetu: „Za sve one koji su živjeli i umrli“ (All Those Who Have Lived and Died) tako ispisanih milijun godina u budućnosti posvećuje riječima od kojih se čovjeku mora naježiti kosa na glavi – za posljednjeg (živućeg) čovjeka (For The Last One).

Tako je, poručuje On Kawara, ova priča o čovječanstvu koja je imala svoj početak imat će i svoj kraj i ne trebamo se previše zanositi. Svi mi živimo u jednoj bajci koja će se možda vremenski protegnuti i na nekoliko milijuna godina, ali nekog većeg smisla iza toga jednostavno nema. Tu najveću i zastrašujuću tajnu umjetnosti a odatle i cjelokupnog ljudskog postojanja On Kawara izriče na tako banalan, burleskan način da bi mu i moj Plavi noj morao pozavidjeti.

On Kawaru tetka nikako nije mogla razumjeti.
-    Kažeš tolike knjižurine ali samo s ispisanim godinama ljudskog postojanja? Taj mora da je stvarno lud. Pa tko će to čitati?
-    To se i ne treba čitati, tetka… – pokušao sam objasniti.
-    Ma pusti ti to! I kažeš Japanac? Onda mi je sve jasno. Japance nikad nisam mogla probaviti; sva ta njihova staloženost, tankoćutnost, pogled kao kroz vodu… Sigurno će na kraju počinuti samoubojstvo, tako to kod njih ide; onu sepuku, znaš.
Pokušao sam zamisliti način na koji će On Kawara naslikati pločicu iz Today Series posljednjeg dana svog života. Hoće li uopće u tome uspjeti ili će cijeli projekt morati privesti kraju prije svoje smrti? Naježim se pri pomisli da bi se doista mogao odlučiti na sepuku kako bi ostao dosljedan svom umjetničkom projektu. To je tako japanski, kako bi kazala tetka. Na posljednjoj pločici, uz datum izrade, možda će stajati nešto poput Died u analogiji s onim „For the Last One“. Tako to ide s umjetnicima. Oni doista ne brinu koliko će živjeti, kad će umrijeti. Primjećujete i da već dulje vremena ravnodušno razgovaramo o smrti? Što reći, osim – to je taj ‘pogubni’ utjecaj konceptualne umjetnosti na suvremenog pojedinca.

Namćorast rumunjski filozof Emil Cioran tvrdio je da je Bachova glazba jedini argument u prilog tezi da se stvaranje svijeta ne može smatrati potpunim promašajem. Kako se, onda, dogodilo da još nisam stvorio zapis o ovom iznimnom glazbenom Magičaru? Zapravo, već jesam; o Bachovoj glazbi kontempliram i pišem na različite načine već dugi niz godina. Osim što Bachova djela redovito slušam, eto, ja i pišem o njima, a jedan osobit doživljaj Bachove glazbe kroz književnost  donosim u nastavku. Naime, neznano kako, ali dogodilo se da je početnim tonovima njegove Umjetnosti fuge, točnije Contrapunctusa 1, pošlo za rukom dodirnuti predjele moje vlastite Pustopoljine…

Pa tako, jednog dana naiđem na Bachovu fugu gdje sjedi na modrom kamenu koje kao da se otkinulo od samog neba Pustopoljine s figuricom Naručitelja u svojim rukama. Pritom, zviždukala je početne tonove same sebe dok su se stare netaknute orgulje nalazile nedaleko od nje. Bachova Fuga u D-minor iz zbirke Die Kunst der Fuge u mom je svijetu, svijetu Pustopoljine, uzela lik žene pedesetih godina kojoj kao da je bilo svejedno za postojanje drugih ljudi na ovom svijetu. Svoju sijedu kosu svezala je u punđu u obliku male lopte.
- Da li želiš da te izvedem? – upitao sam je.
- Ne, nije potrebno. – suho je odgovorila. – Bojim se da je sa mnom sada stvarno svršeno. Već dulje vremena u Glazbenom svijetu nemam Izvoditelja. Kad bi se i pojavio izvodio bi me ili u nedovršenom ili potpuno bezosjećajnom obliku. Tek nedavno, dogodilo se da su moji prvi tonovi odsvirani s mjerom koju i iziskuju, ali pokazalo se da se radilo o Izvoditelju koji gotovo da pojma nije imao o glazbi. Njegova sobica u potkrovlju, i njegove orgulje koje nisu bile zapravo orgulje, i na kojima je pisalo nekakvo KX nešto, sve to me je u tolikoj mjeri šokiralo da nakon tog Izvođenja dugo nisam mogla doći sebi. A dugo vremena nije bilo tako. Kad bi me neki Izvoditelj izvodio u Nadstvarnost znala sam biti itekako uzbuđena. Od koje zidove ću se sada odbijati, u čije ušne školjke ulaziti, pitala sam se izvan sebe, maštajući. To je bilo tako slatko. Ne znam, gospodine, koliko uopće sebi možete dočarati razlijevanje tonova u izvođenju jedne fuge u Nadstvarnosti?
Ništa nisam odgovorio. Ipak, svojom šutljivošću potakao sam je da svoju priču ispriča do kraja.
- Možete li zamisliti samo taj osjećaj kad se susretnete s ljudskom emocijom tamo vani, s druge strane ovog svijeta, u Nadstvarnosti? Ubrzo sam shvatila što je moj smisao; oh, pa naravno, barem za trenutak, stopiti se s njom, biti Jedno. Kakav je to samo fuganski osjećaj…
Fuga u D-molu pritom je nesvjesno počela udarati svojom nogom o tlo. Naravno, Tlo se ubrzo pobunilo i učinilo da se njena stopala zalijepe za nj.
- Oh, oprostite, zaboravila sam kako ovdje stvari stoje… – odmah se ispričala Tlu i ja pomislim kako su glazbena djela sve same ucviljene i senzibilne dušice s kojima se treba ponašat kao da su od stakla.
- Gdje su ti djeca? – upitao sam. Radilo se o nekih petnaestak njenih nastavaka koje je Naručitelj skladao kao cjelinu i koje su označene zagonetnim brojem 1080…
- Tu su negdje. – pokazala je rukom neodređeno oko sebe – Znate, oni se još nadaju da će biti izvođeni… – i tu Fuga u D-molu opali plakati. Morao sam to nekako zaustaviti.
- Slušaj, Fugo, dosta je plakanja i žaljenja za starim poretkom stvari. I ja sam tako jedno vrijeme činio, i onda shvatio da čovjek od plakanja ne živi. Znaš kako se Stvarnost ovremenjuje? Svakim trenutkom iznova sve kreće ispočetka. Naše mogućnosti se svode da ili jednostavno ignoriramo cijeli proces ili da ostanemo očarani njime. Predlažem prvo. Osim toga, imam jedan zadatak za tebe. Vodim te sa sobom u jedan novi, vrli svijet. Hoće li se fugice moći jedno kratko vrijeme brinuti same o sebi?
Fuga u D-molu obrisa svoj ucviljeni nosić i potvrdnu kimnu glavom.
- Ne mogu ti obećat bog zna kakvu avanturu, ali ti si mi najbolji izbor s obzirom da želim ispitati glazbenost jednog novog svijeta koji se u međuvremenu ustoličio. Uostalom, s nama ide i jedan Brandenburški pa ti neće biti dosadno.
- Koji?
- Peti.
- Oh, onaj umišljeni. – duboko je uzdahnula – Misli da u svom izvođenju negdje transcendira. Još gore, za vrijeme jednog Izvođenja pročitao je u nekim novinama koje je slučajno dotakao svojim tonovima da se upravo on, pored, naravno, Drugog Brandenburškog, smatra savršenstvom glazbene produkcije našeg Naručitelja.
- Da, načuo sam nešto o tome… – rekoh.
- Nakon toga, Drugi i on postali su veliki pajdaši. Sada su nerazdvojni. Gdje se izvodi jedan, izvodi se i drugi…
- Ali sad mi ne treba Drugi Brandenburški, odlučio sam se za Peti i …tebe i gotovo. – pokušah otklonit nervozu koja me naglo zahvatila.
- U redu, obojica se nalaze na proplanku nedaleko odavde. – pokazala je rukom u jednom smjeru -  Drugi po tko zna koji put priča svoju najnoviju dogodovštinu o svom nesvakidašnjem izvođenju u Nadstvarnosti, znate, onda kad se našao u onoj tami okružen zvijezdama…

I tako, sa slikom letjelice Voyager pred očima koja danas pluta po rubovima našeg Sunčeva sustava dovršavam ovaj neobičan doživljaj Bachove glazbe na književni način.
Poznato je da Voyager, kad ga opali kakav svemirski kamenčić, zasvira upravo Drugi Brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha. Najdalji objekt od planeta Zemlja ikad rukom stvoren od strane čovjeka, na taj način, čini mi se, daje glazbeni obol kako osamljenosti ljudske vrste u okrilju prirode, tako i svom beznadnom lutanju bespućima negostoljubiva vakuuma.
-    Kakav je to samo književno-fuganski osjećaj! – reče mi Fuga u D-molu kad je na kraju pročitala ovaj zapis.

Svakog jutra prethodiš stvarima
Kao što neke druge prethode Tebi

Stajao je i gledao ispred sebe odsutno. Imao je bradu zanesenjačkog tipa, a la Dostojevski, i dječački nevin pogled koji ga je, iz nekog razloga, barem u mojim očima, još više činio sličnim tom fanatičnom Rusu. U rukama je držao tanku knjižicu. Ponudim ga da sjedne, ali odmahnu glavom. Bio je u vidnom šoku kojeg kao da mi je želio prenijeti riječima.
-    Vidite gospodine – počeo je – Ni sam ne znam kako sam dospio ovdje, do vas; sjećam se da sam upravo zapisao dva posljednja stiha pjesme koja me dugo mučila i da se onda dogodilo to – našao sam se ovdje s vama, vašom gospođom i tim nadasve čudesnim Kolom…
Činilo se da nikako nije mogao skriti svoje oduševljenje duhovnom skalamerijom koja se sada ponosno okretala u njegovu prisustvu. Kolo na sve djeluje ili kako bi kazao jedan norveški pisac, a moj dobar znanac: „ i nikog ne ostavlja bez svog traga u sebi“.
-    Dođite, pokazat ću vam ga izbliza. – dobrohotno rekoh i povedoh mladića do Kola – Došli ste ovuda! – te mu pokazah središnji otvor onog manjeg Kola koje se vrtjelo na osovini većeg. To manje Kolo potpuno je zadiralo u sobu, gotovo se moglo tretirati kao dio namještaja, dok se ono veće, puno moćnije, već gubilo u vanjskom prostranstvu čudesnog žutog odsjaja.
-    Ne razumijem… – prošaptao je.
-    Ništa strašno, pjesma je bila povod da vas manje Kolo uzme pod svoje. Naime, vi pripadate sadašnjosti, a u ovom trenutku u kojem teče ovaj naš razgovor, teče i vaš život izvan ove prostorije… Dakle,…  – pritom podignem tanku knjižicu u mladićevim rukama kako bih pročitao ime autora – … Marko, možda se sada krećete jednom od zagrebačkih ulica u susret svojoj dragoj kako biste joj objavili da ste danas imali sreće i napisali jednu duboku pjesmu, a možda idete samo u susret prijateljima kako bi se još jednu noć namrtvo napili…
-    Čekajte! – povikao je Marko – Doista sam se kretao jednom zagrebačkom ulicom i zastao na jednom osvijetljenom mjestu, izvadio notes i zapisao ta posljednja dva stiha, ali nisam išao svojoj dragoj ni svojim prijateljima, išao sam u Booksu… znate, to vam je jedan književni kafić odnosno kafić u kojem se okupljaju književnici… Tamo se, naime, održavala večer poezije, a ja sam bio domaćin-urednik…
Manje Kolo na to zaškripa i na svom ekranu prikaza tu malu pustaru duha s pjesnicima. Pjesnici su svako malo zazivali Markovo ime, ali ne u ulozi vehementnog pjesnika već više u kontekstu organizacije pjesničke večeri. „Marko će to srediti, on je dobar dečko“, „Prepustite to Marku“… čulo se sa svih strana za potrebe osiguravanja dovoljnog broja stolica za publiku, pića i umjerene količine slastica, kako je to već uobičajeno na pjesničkim večerima.
-    Eto, povlače vas na rukav na svakom koraku, kako biste im služili… Vjerojatno vam još uvijek udjeljuju i savjete kako da pišete, je li tako? – podrugljivo se osmjehnem.
-    Gospodine, nemate uopće pravo…
-    Baš ste skroman mladić! – bez mog dopuštenja i tetka se ubaci u razgovor. Na prvu se moglo zamijetiti da je ostala zatečena mladićevom pojavom i da je spremna bacit se na njega upravo ovog trenutka.
-    Hvala, gospođo, ali ja zaista… – zbunio se Marko.
-    Za vas sam tetka, samo tetka – reče Tetka sneno pružajući mu svoju ruku s crveno nelakiranim noktima.
Stvari za trenutak kao da mi počeše izmicati iz ruku. Manje Kolo pojača svoju vrtnju i ja dograbim Tetkina ramena i okrenem ih u smjeru kuhinje.
-    Siguran sam da je naš gost žedan. Đus, grejp ili nešto drugo, mladiću? – upitao sam na brzinu zbunjena mladića.
-    Može sok od jabuke – na kraju je skrušeno zatražio.

Nikog nema na tavanu
znam to
jer je iznad nas užareni betonski krov,
srebrni nosač neba,
i uopće nemamo tavana.
toliko je stvari
koje praktično definiraju odsustvo.
tavana.
kuće.
svijeta.
sobom se rasipa plitki pospani zvuk
kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,
već sam rekao,
nema tavana.
više nam ne preostaje obala. čvrste točke su
predale svoje zidove.
sutra ću obaviti tristo
odgođenih telefonskih poziva,
već dugo ne mogu
podnijeti verbalnu bliskost.
počeo sam po četvrti put
gledati Fitzcarraldo.

Ponovno uzeh u ruke mladićevu tanku knjižicu. Naslov je glasio Poslanice običnim ljudima, iznimno duboka i zahtjevna poezija. Iznenađujuća za ovo doba…Možda svi pjesnici tako dobro pišu, ali teško je u to povjerovati, trebalo bi pitati onog Tomicu Bajsića, on to sve prati.
-    Slušajte mladiću, iako izgledam kao da imam godina kao i vi, uzimam si za pravo ocjenjivati vašu poeziju i vaš život kao da mi je dvostruko više. Ona, to jest vaša poezija, iako iznimna, hrvatskom društvu je apsolutno bespotrebna – u ovom obliku. Ono danas počiva na mnogo beskrupuloznijim zasadama kao i mnoga druga tranzicijska društva danas.
-    Jedino mi se francusko čini iznimkom! – povikala je tetka iz kuhinje – Pročitala sam neki dan da su Francuzi najdepresivniji narod od svih! Ti su sigurno ludi za poezijom i romanima!
Naše poglede zakratko okrenute tetki vratismo jedan na drugoga.
-     Ljude ne zanima poezija. Nikad ih i nije zanimala. – nastavio sam – Poezija zanima samo pjesnike, pišeš pjesme isključivo zbog sebe kako bi sebe podržao u svijetu, kako bi uopće preživio. Naravno, te tvoje pjesme mogu zanimati još samo ljude koji isto tako pišu pjesme. S romanima je drugačije. Njih čitaju i ljudi koji nisu pisci. Jedino još romani, kako tako, drže vodu. Drugim riječima, pokušajte napisati roman ukoliko želite otisnuti svoj bitak u prašinu bivanja…
-    Ali, ja ne želim pisati ono što, kako kažete, ljude zanima. Pjesme su u meni i izlaze kad one to hoće…
-    Da, razumijem…još ste mladi. Sve u svoje vrijeme. Nego… jeste li upoznali onog Perišića? – povedem razgovor u drugom smjeru.
-    Da, imao sam ga prilike upoznati, nekoliko puta smo bili na pivi u Gjuri…
-    Noćna ptica, taj Perišić – promrmljam – Za sebe tvrdi da je Velik Igrač ali i dalje nikako da se udostoji napisati jedan pravi i veliki roman…
-    Ali kako se piše ‘veliki roman’, gospodine, ako smijem znati? – mladić je sada postao znatiželjan iako se vidjelo da ne očekuje bog zna kakav odgovor.
-    Zamisli najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš i eto ti velikog romana! – kazao sam bez većeg razmišljanja – Kao primjer mogu ti poslužiti romani onog Šveđanina, Larssona, Stieg Larssona. Za njega danas tvrde da je predvidio pojavu onog ubojice Brevika u skandinavskom društvu, a on je samo zamislio najgori mogući scenarij…
U tom trenutku stiže tetka sa sokom.
-    Evo, mladiću moj – reče tetka i pruži Marku čašu zelena soka popravljajući punđu drugom rukom.
„Dostojevski“ obori oči.
-    Čula sam – poče tetka kao obraćajući se meni – da ti je 50 eura na Silvestrovo kazao da je Brevik učinio nešto epohalno: onaj idealan život u skandinavskim zemljama, o kojem smo svi dosada maštali, da je porušio kao kulu od karata…
Bilo je očigledno da je željela pred mladićem ispast pametnija nego što je to bila. Ali on kao da nije obraćao pažnju na nju. Uperio je svoj dječački pogled prema meni.
-    A što bi mogao biti najgori mogući scenarij društva u kojem živim? – upitao je.
Vratim smiješak na lice kao Toni Soprano pred Christopherom Moltisantijem u čudesnom umjetničkom serijalu.
-    To je na tebi – da ga prepoznaš, uočiš, izmisliš – što god! – kazah nastavljajući oponašati stil televizijske gangsterske zvijezde zakratko hvatajući mladića za ramena.

Ali u tom trenutku prostorija u kojoj smo boravili iz temelja se zatrese; jednom, pa onda još jednom. Netko je bio vani, netko izvan ovih zidova, hodao je ovom zemljom, i bio očito jako velik. Mladić uplašeno pogleda u nas.
-    Je li ovo stvarnost? Je li se ovo uistinu događa? – upita nas uplašeno.
-    Probaj ovo prepričati svojim pjesnicima u Booksi! – podrugljivo kažem – Ne mogu podnijeti misao o kulturi koja nije skopčana sa stvarnošću. Riječi se ispisuju krvlju i moraju moći zaboljeti dok se čitaju, samo ih treba znati moći napisati na pravi način. Evo ti jednog koji upravo tako čini! –pokazah u smjeru prozora odakle je dolazilo sve veće podrhtavanje. Postajalo je sve jasnije da je podrhtavanje dolazilo od koraka koji su se približavali, koraka iznimno velikog bića.
- Inače, ne moraš ništa brinuti, on je samo jedan od Magičara na proputovanju Izgubljenom Zemljom Uma.
Uskoro, ogromno lice francuskog pisca Michela Houellebecqa, nalik licu stare kornjače, proviri kroz jedan od visokih prozora. Natprirodne veličine morao se sagnuti kako bi zavirio u prostoriju, toliko je bio ogroman.
-    Ta nije li i ovo samo jedna od mojih maštarija uma? – prošapta kao za sebe zavirujući nehajno u unutrašnjost prostorije.
Potom se uspravi i uz podrhtavanje tla udalji nastavljajući svoje, po svemu sudeći, beskrajno lutanje…

 „… Svi mi, moj Teo, vrlo dobro znamo tko smo, odakle smo i kamo idemo: Nitko Iz Ništavila u Ništavilo. Ali eto, čitava ova bajka s čovječanstvom, ta više neizdrživa svijest o vlastitom postojanju, možda se ponavlja milijunima godina. Jedno vrijeme na nekoj planeti u svemiru proklija život, relativno dugom evolucijom razvije se ljudska vrsta, dođe se do faze svijesti te iz protivnih snaga u samoj svijesti – jednostavno se propadne, nestane. I tako unedogled. Zasigurno se pitaš zašto tako govorim, odakle izvire taj moj, na trenutke i meni, nepodnošljivi pesimizam? Pa evo, potrudit ću se i pokušati objasniti nešto što mi svakih nekoliko noći tjera san s očiju, ali ne mogu si pomoći, takav sam i ti me znaš takvog.

Sve u svemiru može se usporediti sa životom i smrti zvijezda. „Život“ života bi po toj univerzalnoj analogiji tako odgovarao normalnoj fuziji vodika u helij koja se neprestano događa u jezgri Sunca i koja se prema van manifestira prekrasnom plamtećom loptom o kojoj se, onda, pišu pjesme. Prisjetimo se samo kako je nastao život! Prvo su se pojavile bakterije u vrućim praoceanima zemlje, onda su došle amebe i koralji, pa ribe i ostale životinje. Sve je to trajalo neizmjerno dugo. Godinama, stoljećima, milenijima, milijunima godina. To doba se, dakle, može usporediti s fuzijom vodika u helij u središtu sunca. A onda, na samom kraju, pojavio se čovjek i, zapravo, najavio kraj života. Kada se sunce približi svome kraju na desetke puta poveća svoju veličinu. Postane velika užarena lopta koja proguta sve objekte u svom okruženju. Ali ta neizmjerna snaga i surovost kratkog su vijeka, otkrivaju se varljivim. Ne prođe dugo vremena i sunce ili eksplodira ili naprosto zgasne. Ono što na kraju preostane mali je bijeli patuljak ili podmukla crna rupa. Ne bi li se pojava čovjeka mogla na sličan način protumačiti, kao neslućeni rast života pred sam njegov kraj? Ta čudnovata svijest koju je čovjek zadobio da bi se mogao baviti filozofijom i znanošću kao tek grandiozna i nemjerljiva veličina ali kratkog vijeka? Dakako, ništa nas u tome ne sprječava. Svemir bi sa svojim tajnama ostao i nakon našeg nestanka. Pitanje koje bi se moglo opravdano u tom kontekstu postaviti bilo bi – da li je uopće bila riječ o tajnama? Mi smo se pitali, ali svako pitanje prije svega spada u gramatiku! U gravitacijskom sažimanju naše znanje jest prokleto znanje koje nas i vodi ravno u crnu rupu. Ne možemo mu se oduprijeti. Znanje je tu samo kako bi okončalo život i naše postojanje.
Zamislite svijest koja, da bi sebe objasnila, mora posegnuti za isto tako svjesnim bićem i njemu pripisati moć stvaranja – same sebe. To nam govori da se svijest sa svojim postojanjem ne može nositi. Ona je čudo prirode, neshvatljivost po sebi, vrh stabla života koje će uskoro biti posječeno.
Sveta tuga kraja života zbog toga zahvaća mnoge umjetnike i romanopisce. Mi nismo nekada lijepo živjeli pa sada imamo problem. Ne, mi smo, čim smo se pojavili, najavili kraj živućeg svijeta, mi smo ti pogrebnici životne alijanse koja je imala sreću jedno vrijeme egzistirati na jednoj planeti. Svijest je oružje koje će okončati muku umornog i dotrajalog života. Dovoljno je samo da se dovoljno dugo pita, da ima nemjerljiv apetit prema znanju…

Naša svijest će udariti, samo što nije. Možda i uskoro, u Švicarskoj u CERN-u u kojem je već nekoliko godina u pogonu Large Hadron Collider, divovski sudarač čestica. Ne kažem da će minijaturne crne rupe za koje se tvrdi da bi Large Hadron Collider bez problema trebao stvoriti biti i okidač kraja svijeta. Samo slutim da razvoj znanosti ide u tom jednom pogibeljnom smjeru. Tako mora biti jer tako hoće naša svijest. Davno smo zagrizli jabuku s drveta znanja i uskoro ćemo shvatiti zašto je to bio grijeh.
Ako su prvi trenuci svemira bili tako nepostojani i konfuzni kako o tome pričaju znanstvenici i plus što su se odvijali na mikroskopskoj razini ne vidim prepreku da naši znanstvenici uskoro ne dođu do vrlo sličnih uvjeta u laboratorijima CERN-a. I onda, paf! Vjerojatno će kad-tad zbog nestrpljivosti nekog laboranta koji neće do kraja provjeriti sve uvjete eksperimenta  morati doći do Velikog praska – a čega drugog!
Kratki trenutak prije uobičajene inflacije, ubrzanog širenja novog svemira i svoje smrti možda će jedan od tih veleumova shvatiti da je stari svemir nastao u jednom isto takvom laboratoriju prije ravno 14 milijardi godina. To bi zaista bio trenutak za pamćenje iako ga se naravno nitko ne bi imao prilike sjećati. U jedno bi se stopili znanja filozofije i znanosti, bez problema bi se otkrili ti toliko traženi početni uvjeti koji su vladali na početku stvaranja svemira: svemir je nastao u laboratoriju, a početne uvjete stvorili su znanstvenici prethodnog svemira. Ali to bi bio izrazito kratak trenutak – 10^-33 sekundi – kako su ga točno izračunali znanstvenici našeg svemira. Nakon njega novi svemir a time i novi ciklus svega otpočeo bi sa svojim postojanjem. Sada je valjda svakome jasno zašto film Odiseja u svemiru 2001 završava u bijeloj čistoj sobi nalik laboratoriju…“

>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.

Tetka mi namignu i uključi mikrofon. U istom trenu počnem govoriti u kameru koja je visjela na nevidljivim nitima iznad Kola…

The Pixies – ili pokazivanje rođenja, djetinjstva, mladosti, zrelog doba, starosti te umiranja jednog alternativnog rock banda, s tim, da bih tu ponovio opservaciju iz posta o Radioheadu – ‘alternativno’ se više-manje odnosi na ‘umjetničko’ u rock odnosno postomodernoj glazbi. The Pixies su utjecajan band, band koji je uzor i magnet za mnoge druge glazbenike/rokere koje cijenim; čini mi se čak, da nijednog važnog glazbenika 1990-ih nisu ostavili bez svog traga u sebi: Thom Yorkea i Radiohead, Curt Cobaina i Nirvanu, tu je i čak i …

U tom trenutku krajičkom oka primijetim da je tetka počela čitati nekakav časopis, ljuljajući se u svojoj mreži, ne mareći za snimanje. Zaboravim što sam htio reći. Ipak, ubrzo se saberem i nastavim:

Spoj, na svoj način, melodične gitare, ekscentričnog vokala, i izluđujuće ritam sekcije promijenio je dotadašnju glazbenu rock scenu i najavio ulazak u alternativne 1990-e. Tekstovi Black Francisa, frontmena grupe, uglavnom su kongelmerat zabranjenih tema, poput religioznog fanatizma, biblijskog nasilja, incesta i sl. Ipak, Pixiesi će ostati zapamćeni po mnogo čemu; osim po neopisivoj energiji posvema originalne glazbe, svakako i po hrabrosti da budu drugačiji u dobu kad se činilo da je i sam rock skrenuo u komercijalne vode.

Kada je Thom Yorke došao na koncert bostonskih anonimusa negdje s kraja 1980-ih jedino što je iz Amerike u glazbenom smislu poznavao bio je Bon Jovi. Bezmalo, doživio je iznenađenje kad je čuo bostonsku četvorku. Uvijek razmišljam o trenutku kako je šokirano-oduševljeno pogledivao na Jonnija Greenwoda i možebitno ostale članove budućeg Radioheada nakon svake odsvirane stvari.

Moje poimanje o glazbi Pixies su se mijenjali postepeno. Zbog godina, nisam ih mogao pratiti od samih početaka karijere. Dok sam bio u U2 fazi oni već prašili po koncertima svoje prve vinil uratke. Pixies sam otkrio kad i sav „ostali svijet“ – s Monkey Gone to Heaven, njihovim najvećim a pokazat će se i jedinim pravim komercijalnim hitom iz 1989. U to vrijeme bio sam u vojsci, točnije, u ljubljanskoj vojnoj bolnici na liječenju iščašenog nožnog zgloba, kad se iz radija mojom bolničkom sobom, u kojoj sam bio smješten s još dva svoja druga, prolomio uvodni distorzirani rif Monkey Gone to Heaven najavljujući koncert Pixiesa u Ljubljani. Bilo je to prvi put u životu da sam čuo Pixies. Kad po prvi put čujete nešto dobro zahvati vas najprije čudan osjećaj. To se i meni dogodilo. Sjećam se da me je Ljupče, jedan od dvojice vojnika s kojima sam dijelio sobu i s kojim sam se sprijateljio u tih mjesec i pol dana provedenih u bolnici, nakon odslušane pjesme prebacio na svoja leđa te me iznio van, na travu bolničkog parka, da zapalimo jednu. On sam, ipak, slušao je Iron Maiden pa mi je pričao kako su na Ohridskom jezeru on i njegovo društvo, znali ponijeti kasetofon s dvije glave i puštati Mejden do kasno u noć i opijati se. Tu noć smo uspjeli prošvercat litru Vekije u našu sobu, a ja sam upriličio koncert na stolu s gitarom i nogom u gipsu za vrijeme kojeg mi dogodilo da u jednom trenutku spontano odsviram i legendarni E-Fis-Fis-G-D rif… – uvod u Monkey Gone To Heaven.

Kad sam se vratio iz vojske nabavio sam Doolitle, a nedugo poslije i dva ranije objavljena albuma. A danas se, eto, rodila ideja da njihovu diskografsku povijest prikažem kroz svima razumljiva razdoblja ljudskog života.

Rođenje - Come in Pilgrim
Način rođenja je Come in Pilgrim, mini LP koju su izdali 1987. Osam pjesmuljaka, svaki ne dulji od tri minute osim naslovne Caribou. Čak i Vamos koji se pojavljuje i na Surfer Rosi, rock-estam session, u prvotnoj verziji ne prelazi tri munute… U najpoznatijoj pjesmi s tog mini LP-a – I’ve been tired – Pixiesi uvode ritam brojanja „jedan, dva, tri“ umjesto uobičajenog „jedan, dva tri, četiri“. Kad sam prvi put čuo pjesmu doslovno me izbacila iz takta. Isla de Encanta su Pixiesi u svojoj biti. Ako postoji pjesma koja izriče njihovu bit i koju će svirati svugdje bez napora to je ova španjolska drmačina u trajanju od jedne minute i četrdeset i jedne sekunde. Pravi fanovi grupe shvaćaju o čemu pričam.

Djetinjstvo – Surfer Rosa
Djetinjstvo grupe reprezentira Surfer Rosa, dječji razigran album koji je, čini se, samo nastavak prethodnog mini LP-a. Uvodnu Bone Machine svaki alternativni rocker mora poželjeti odsvirati sa svojim bandom. Obrnuto udaranje u doboš i bas papuču svakog normalnog bubnjara mora dovesti na rub živčanog sloma. A tek vrištanje članova banda nakon drugog refrena kao uvod u solo koji se sastoji od jednog jedinog akorda… Pokušavam zamisliti izraz lica Thoma Yorka kad je Bone Machine čuo prvi put, pretpostavljam, upravo na spomenutom koncertu s kraja 1980-ih. Ostale pjesme sa Surfer Rose izgledaju kao da su se izlegle iz istog gnijezda koje je svio uvodni song. Ipak, Where Is My Mind kao da ne možemo strpati u isti koš. Pjesma je to koju danas čak obrađuju i u klavirskoj izvedbi. S izrazitom melodioznošću pogađa u svojoj biti i s obzirom na ne tako rijetku situaciju iz svakodnevnog života – gdje mi je bila pamet…

Mladost – Doolittle
Što reći o Doolitlu? Moj bratić ima njegovu naslovnu kompoziciju Debaser na svom mobitelu kao što ja imam Radioheadov Bloom na svom, a moj bratić vam je veliki autoritet u glazbi… Tame i Crackity Jones nas ponovno vraćaju na brojanje do tri i luđačku dernjavu, Pixies u najboljem izdanju. S Gouge Away već su naučili brojati do pet… Neke pjesme će se tek kasnije otkriti poput Wave of Mutilation, The Best Of kompilacija izišla 2004. upravo nosi takav naziv. Na albumu su se našle i neke stvari koje čovjek ne bi prepoznao na prvu da su „Pixies stvari“ poput Here Comes Your Man ili La La Love You. Izlet s komercijalnim aspiracijama ili samo umjetnička sloboda? Hey je napokon jedna balada u Pixies stilu. … Be trying to meet you… Pixiesi pokazuju da ne moraju biti samo deračina i vrištanje.
S izvrsnim završnim dijelom u No. 13 Baby u kojem Pixiesi sviraju kao za rock udžbenik završava izvrsni dokumentarac koji donosim u prilogu. Jedan ton gitare i bass koji vrti beskonačni krug… Ako raj za rokere ima prateću glazbu onda bi to trebala biti ova iz završnog dijela No. 13 Baby.

Zrelost – Bossanova
Osobno, najbolji album Pixiesa kojeg je Ante Batinović u svojoj emisiji Rock-Express na drugom programu Radio-Zagreba s početka 1990-ih puštao unedogled. Apokaliptična uvodna Ceccilia Ann, pa onda ništa manje energična Rock Music uvod su u album u kojem su deračina, vrištanje i distorzirani zvukovi dobili svoju mjeru. Bossanova predstavlja profinjenu deračinu, profinjeno vrištanje, profinjenu distorziju. I naravno, uz ples na rubu komercijalnog; zbog toga se vjerojatno mnogi Pixies fanovi neće složiti sa mnom da je Bossanova uistinu njihov najbolji album. Ali kad je čovjek zanimljiv? Kad je mlad ili kad je u zrelom dobu? Za vrstu glazbe koju Pixies sviraju možda to doista jeste mladost, ali probajte danas poslušati Bossanovu. Iznenadit će vas svojim skrivenim dijelovima koje niste primijetili prvi put. Produkcija je neizmjerno sofisticiranija, bogatija, a da zvuk Pixiesa pritom nije ništa izgubio. Svaka pjesma predstavlja malu glazbenu čaroliju. Najveći hit s albuma je Velouria, ali izrazitom pjevnošću se još ističu Allison i Ana, svaka na svoj način (Allison je drmačina, Ana balada u Pixies stilu), tu je i Dig for Fire. Is She Weird već ima nešto bolesno u sebi, ponovno Pixiesi „ne znaju“ brojati u ritmu kako se to od njih očekuje, već kao da cijelo vrijeme imaju viška akord. Druga strana vinilskog uratka Bossanove kao da je nastala od iste glazbene smjese. Započinje ponovno s apokaliptičnim zvukovima Down to the Well, slijedi The Happening koji kao da istu temu obrađuje na malo drugačiji način samo pojačavajući energiju. Na kraju, album ipak završava u smirujućim zvukovima najprije himnične Stormy Wether a potom gotovo bebski-dječje Havaline.

Starost – Trompe le Monde
Teški i ponavljajući distorizirani gitarski rif u U-Mass govori vam sve – Pixiesi su došli do kraja. Sve češće gitare se samo „testerišu“ kao u Alec Eiffel, a neka tuga i frustriranost se provlače čitavim albumom. U mom stvarnom svijetu počinjao je neshvatljivi rat. Bježao sam od stvarnosti granata u glazbu koja se također urušavala. Da li zbog rata, ili nečeg trećeg, Trompe le Mond nikada nisam zavolio. Kao da se osjećala zasićenost i neslaganje članova banda između sebe. Zapravo, dogodilo se ono neminovno – raspad, a ne kao u slučaju The Rolling Stonesa kojima je ostvarena karijera, izuzev možda samih početaka, služila za proizvodnju para i privlačenja pozornosti javnosti.
Glazba je Pixiesima bila krv, kada su je svu popili prestali su postojati. Bili su i ostali prirodni sa svojim prirodnim rođenjem i pravovremenom smrću. Tako sam barem mislio u tom trenutku…

Nakon Trompe le Monde članovi grupe su se posvađali i potom razišli. Oni koji su utrli put eksploziji alternativnih bandova 1990-ih između kojih vrijedi izdvojiti i jednu Nirvanu i jedan Radiohead nisu nimalo mogli uživati u plodovima slave koja ih je tek očekivala.

Ono što se dogodilo 2004. ostat će mi nejasno do današnjeg dana. Band se ipak odlučio okupiti kako bi poput The Rolling Stonesa namlatio pare koncertnim turnejama. Možete mi pričati što god hoćete, ali riječ je o četiri mrtvaca koji danas sviraju, koji na današnjim koncertima ne komuniciraju s publikom, već hladno najavljuju i odjavljuju pjesme uglavnom mehanički ih prašeći. Recite mi, vi fanovi, zašto band nakon okupljanja nije izdao nijednu jedinu pjesmu? Tako, bez odgovora na postavljeno pitanje, na pomalo tužan način, valja mi završiti ovaj glazbeni osvrt.

- Hej, nemoj više pisat te osvrte… – dobaci mi tetka zaustavljajući snimanje.
- Zašto?
- Riječi ti nisu neke. Nije to za tebe. Piši kako osjećaš ili nemoj pisati. Nitko neće umrijeti ako ti ne napišeš klasični osvrt o nekom bandu i pročitanoj knjizi. Pozovi, brate, ljude ovdje, pokaži im ovo naše Kolo kao što si to učinio s onim starčićem (Planck) pa da vidimo kakvi su kao ljudi…razumiješ?
Ah, ta tetka; ali, moram priznati, riječi su joj imale težinu… Dosta snimanja, čitanja prethodno napisanog teksta, kao da će taj moj osvrt objaviti u nekakvom glazbenom časopisu. U trenutku shvatim da sam iznevjerio Kolo. Idući put Black Francisu dolaziš ravno u ovu sobu i da vidimo što ćeš imati za reći u svoju obranu na temu pjesme Nimrod’s son; ako povedeš ostale možda i održite nekakav mini koncert. Dvojim, jedino, zbog naknadnog okupljanja banda 2004. i mrtvila glazbe koje je tada uslijedilo.
- Ali ti ih pozovi onakve kakvi su bili 1989.… Znaš da smo s ovim Kolom svemogući… – ubaci se tetka.
- Vidiš, to ti uopće nije loša zamisao… – na kraju sam se, htio-ne-htio, morao složiti s tetkom.

Dakako, svima je poznata činjenica kako su mobiteli otkriveni u Aramateji od strane Josipa Timoteja 129. godine prije Krista, ali pretpostavljam da nikada nitko od vas nije nikad pomislio na to na koji su to način ( i da li su uopće) mobiteli utjecali na svjetsku povijest. O povijesnim događajima na koje je utjecalo otkriće ovih malenih elektroničkih stvarčica koje su pronađene zakopane u nekakvoj kartonskoj kutiji na brdu Sinaj postoje neke legende, ali nijedna stvarna i dokaziva činjenica. Primjerice, postoji legenda kako je Isus u trenutku svog raspela nosio mobitel u džepu mantije i da je on u trenutku zakivanja čavala u njegovu desnu ruku nenadano zazvonio. Tko ga je mogao nazvati u tako presudnom trenutku za njegov život pogledat ćemo u sljedećem isječku ove nikad obznanjene priče iz povijesti kršćanstva…

Jedan odveć tmuran oblak postavio se iznad njih, vojnika Rimskog carstva u poslu, poslu razapinjanja na križ još jednog pobunjenika ali koji se činio potpuno drugačijim u odnosu na sve prethodne. Vojnička posla nisu imala veze sa savješću, ostvarivala su se uvijek prema tuđoj zapovijedi te su vojnici predano i s marom činili svoj posao. Upadljivo žgoljavog pobunjenika u stanju polusvijesti najprije su privezali za drveni križ. U trenutku kada se jedan od vojnika spremao zakucati prvi čavao u ruku nesretnika oglasi se mobitel iz mantijskog džepa pobunjenika. Vojnici se zbunjeno pogledaše. Ipak, istina je, kao da su im govorile oči. Mobiteli postoje. Zapovjednik male skupine vojnika zadužena za taj krvavi posao brzo se pribra te svojom rukom posegnu u džep odakle je dopirao zvonoliki i ponavljajući zvuk. Uskoro, izvadio ga je na danje svjetlo držeći ga u ruci daleko odmaknutog od sebe. Na ekranu malenog Nokijinog modela stajalo je „Judas calling…“ Zapovjednik straže dvojio je što učiniti. Oblaci iznad njihove glave kao da su se više uskomešali. Očekivali su kišu. Ali u tom trenutku negdje ispod zapovjednika straže oglasi se pobunjenik.

- U redu je, dajte ga meni – izgovori Isus s nekoliko nigdje zabilježenih riječi.

Zapovjednik straže bez pogovora dade mu mobitel.

- Halo – reče Isus još jednu riječ nezabilježenu u nijednoj biblijskoj poslanici ili sakralnoj knjizi. Nastade kratka stanka.

- Da, da… upravo me razapinju… ne, ne, u redu je Juda, nemoj plakati, sve je u redu… ne brini, već ti je oprošteno.

Isusova izmučena ruka vrati natrag mobitel u ruke zapovjednika straže koji ga sada prisloni uz svoje uho kako je vidio da to Isus radi. U slušalici mora da je sada mogao čuti glas nekog Jude kojem se i Isus obratio:

- Objesit ću se, znaj Isuse, jedino na taj način mogu okaljati svoj grijeh!

Za zapovjednika straže to je bilo previše te on naglo baci mobitel na zemlju poput vrućeg krumpira ili zmije otrovnice koja mu se iznenada našla u ruci. Isusova majka se sagnu i pokupi mobitel; pritiskom na tipku s crvenim simbolom s prekriženom slušalicom prekide vezu te zatim utipka neke druge brojeve na stvarčici. Bilo je očigledno da se znala služiti elektroničkom napravom kao i njen sin. Isto tako, bilo je očigledno da su se i Isusovi učenici, svi odreda služili tom stvarčicom. Prislonila je uz uho slušalicu gledajući tugaljivo u smjeru svog sina kojeg su nastavljali razapinjati na drveni križ.

- Jakove, gdje si? – upitala je Marija na mobitel – Upravo ga razapinju. Brzo dođi, budi nam utjeha u ovom teškom trenutku. Nastade opet mala stanka u razgovoru koja uobičajeno izazove malu napetost u okolini zbog koje i vojnici zastadoše u svom poslu.

Onda se Marija obrati Zapovjedniku preklinjućim glasom:

- Molim vas, ako može još samo Jakov izmijeniti koju riječ s Isusom?

Zapovjednik straže kimnu glavom a potom i sam teško uzdahnu.

Izmučena Isusova slobodna ruka ponovno primi mobitel.

- Halo!

Iza toga nastade šutnja nakon koje Isus obori glavu i pruži natrag mobitel Zapovjedniku straže. Što je Jakov tada upitao Isusa utvrdilo se tek puno kasnije slijedom preslušavanja govornog automata na samom prasatelitu koji je podržavao bežičnu komunikaciju i koji je, tko zna otkad, kružio oko zemlje. Pitao ga je:

- Jesi li ti Božji sin? – na koji, eto, nikada nije dobio odgovor. Tako, pored drugih slavnih riječi koje Isus uputio netom prije razapinjanja a potom i na samom križu, potrebno je pridodati i riječi koje se uobičajeno koriste u elektroničkoj komunikaciji. S tim, da je riječ „Halo“ čak upotrijebio dvaput. A što bi bilo da je tek potvrdio božje poslanstvo putem mobilnog uređaja? Dakako, mobilne tvrtke imale bi trajnu i besplatnu reklamu ovog iznimnog Božjeg čovjeka.