Rujan 2011.
O ljubavi i zašto se o njoj mogu pisati samo pjesme
Pablo Neruda: NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI
Tertium Organum je knjiga koju po drugi put čitam u životu. Prvi put stao sam negdje oko sredine, a razlog sam otkrio tek danas. Riječ je o dva dosadna poglavlja o ljubavi i njezinoj ulozi u čovjekovu životu. Daleko od toga da sam protiv ljubavi. Jedino što sam pomislio, bilo je, da ljubavi nije mjesto u jednoj takvoj knjizi. Objašnjavati nešto pomoću ljubavi, a pogotovo ako je to nešto uzročno-posljedične ili u nekom drugom smislu znanstveno-filozofske prirode, i pritom, pozivati se na ljubav činilo mi se tada, a i danas, u najmanju ruku neozbiljnim. Ljubav je milodar s neba koji nas se naijintimnije tiče ali o kojem u svakom drugom pogledu treba šutjeti, osim – u onom pjesničkom. O ljubavi smo, ako već želimo o njoj govoriti, jedino slobodni pisati pjesme. Na primjer: „Noćas bih mogao napisati najljepšu pjesmu o tebi“…
Napisati, na primjer: “Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini.”
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Čak i kad Isus u Bibliji spominje ljubav to mi izgleda kao nešto nedopustivo. Reći „Bog je ljubav“ ili „Volim čovječanstvo“ strašno je pretenciozno. Ljubav je, rekao bih, nešto što smlavi isključivo jednog čovjeka zbog drugog. Privlačnost postane tako kobna i neizbježna da se sam osjećaj ljubavi prometne u nešto gotovo opipljivo, fizičko. U pojedinim situacijama, privlačnost može narasti i do te mjere da bi se po snazi, u analogiji s fizičkim silama prirode, bez problema, mogla usporediti s ubitačnom gravitacijom crnih rupa. Sve je, naravno, u privlačenju i odbijanju. Ljubav nikako nije konstantna sila u prirodi. Da jest, ne bi pisali pjesme o njoj. Ali upravo joj nepredvidivost daje čar. Dosad mi nije poznata nijedna ljubavna pjesma o materiji ili energiji, tu i tamo ima ih koje spominju svjetlost. To je i zato što se svjetlost osjeća kao najljepša dekoracija za ljubav (vidi Poemu o Svjetlosti na kraju ovog posta). Istina, kada bih već tražio očitovanje osjećaja ljubavi u prirodi onda mi se gravitacijska sila čini najprimjerenijim kandidatom. Problem je u tome što gravitacijske sile tijela u svemiru ne posjeduju izbor. „Zaljubljuju se“ u prvo manje tijelo koje naiđe. Ako je gravitacija već neka vrsta ljubavi to je, onda, svakako ljubav najniže razine…
Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Zbog toga mi se ne sviđaju duhovnjaci koji sklope ruke i kažu „Sve je ljubav“. Deepak Chopra predstavlja primjer jednog takvog duhovnjaka. On je magični osjećaj svijeta nazvao ljubavlju i time gotovo me smrtno uvrijedio. Ponavljam, nemam ništa protiv ljubavi, ali nema nikakvog smisla izražavati ljubav svijetu oko vas. Ni on to neće činiti vama. Svijet je ravnodušna pustara i hvala bogu da je takav. Sve što učinimo u tom svijetu sami sebi činimo i sami sebe usrećujemo ili unesrećujemo.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Bio sam nekoliko puta zaljubljen u životu, kao što je i nekoliko drugih žena bilo zaljubljeno u mene. Svaki put, ljubav je u meni narasla do neslućenih razmjera uvijek zbog nekih točno određenih neodoljivih para očiju. Nije moglo biti drugačije. U tim trenucima, ljubav u vama postaje sila kojoj se teško oduprijeti. I Nietzsche ju je morao osjetiti: zbog Lou Salome, u jednom trenutku, kanio je ostaviti sve. Zasigurno bi bili uskraćeni za nekoliko velikih misli njemačkog filozofa da je ona doista prihvatila njegovu ženidbenu ponudu. „Udaj se za mene ili odoh u planine!“ šapnuo joj je na uho ili napisao kratko pisamce kakvo se već pisalo u njegovo vrijeme, u društvu prijatelja Paul Reea, dok je u njemu ljubav mahnitala pomevši u trenu sve njegove duboke misli koje su mu dotad zaokupljale um. Na kraju – otišao je u planine.
Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
[Misao] da je nemam, [osjećaj] da sam je izgubio.
Ali, gorka istina ljubavi glasi: „Prolazna sam!“. Zbog toga je važno da ljubav ne dovodimo u vezu s bitnim stvarima u svom životu. Scenarist filma Peti element bezobrazno se, za potrebe zgrtanja novca, dosjetio ljubav proglasiti neophodnim petim elementom, pored temeljna četiri, za opstanak svijeta. Kad bi tako bilo svijet bi se davno skršio. Svijet zasnovan na ljubavi bio bi prolazan svijet. Kad tad izmigoljila bi njena suprotnost i smlavila ga.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
Zbog toga, prihvatimo prolaznost ljubavi i nastojimo je sačuvati samo u pjesmama. Napišimo pjesmu o ljubavi koju smo netom osjećali. Umjetnost je uopće jedini način da se isti osjećaj ljubavi održi na životu. Uspomene su svetište ljubavi! Kada se prisjetite osobe kojoj ste nekoć predavali svoje srce i kad se sjetite svoje ljubavi upućene njoj, zapravo, osvijetlite odaje vaših najdubljih tajni. Anthony de Mello bi na ovom mjestu procijedio da se zaljubljujete samo u sliku koju ste stvorili o toj osobi. Žao mi je što to čujete, vi, plahe dušice, kojima je ljubav sve. Nažalost, morat ćete se svojim ručicama uhvatit za nešto drugo kako ne bi propali; takvo vam je kretanje svijeta.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Čežnju za ljubavlju ipak ne mogu osporiti. Ostaje u našem srcu i kad sve mine. Sve bi dali za nju, mi izbezumljeni ljudi! I najpronicljivija znanstvena otkrića, i najlogičnije filozofske sisteme, i najdublje religiozne istine. Možda jedino ne umjetnička djela; ali to je zato što bi ljubav njih uzela u svoju službu kako bi mogla stvoriti svoje pandane u Beatrici, Lotti, Nastasji Filipovnoj ili čak Dorian Grey-u.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Svršetkom najljepše ljubavne pjesme koju sam pročitao u svom životu odjavljujem tekstualni dio posta. A za sam njegov kraj donosim i jednu svoju – inspiriranu upravo prethodnom. Rijetko pišem pjesme, već deset godina nisam napisao nijednu, ipak, Poemu o Svjetlosti držim svojim najvećim pjesničkim dostignućem, pa tako, ako vam se ne svidi, sljedeći put kad ugledate neku moju pjesmu na ovom blogu – kliknite na nešto drugo…
POEMA O SVJETLOSTI
Na putovanju sam
Zagledan u noć što drhti zvijezdama
Probijam zrcalo svemira
l sanjam
Čini mi se da je opet vidim
Njen srebrn lik gospodari tamom
Nepomičan i tih
Među zvijezdamaDozivam
l osluškujem jeku svojih glasova
Koji od nje dolaze
Ljubav što za nju osjećam…Noć je u meni
A vjetar je zaborav što pustoši mnomePjevao bih joj divne pjesme
Ali brzina zvuka nedostatna je
Da dopre do nje
Da prestigne SVJETLOST
Jezik našeg sporazumijevanjaMi smo kadri biti SVJETLOST
Naučila me da se vraćam sebi
U ovim hladnim noćima to dobro je
Dug je put preda mnom
l svoje društvo dobro će mi doći’
…
Ne, ne bojim se samoće!
Ja odašiljem signale na sve strane
Još stignem odaslati signale…
Koje svejednako guta noć…Svemir je pust i beskrajan
Katkad ipak naiđe kakvo lice
Kakva zvijezda
Kakav avetinjski lik u noći
I zraka koju sam odaslao
Meni se vraćaJoš malo više šutim
Hladnoća je svemu razlog
l ovaj vjetar što pustoši mnomePutujem carstvom tmine i zatvaram oči
Beskraj, beskraj me zove
Iščeznuće svega što volim
A stare ruke me bole
Na put me tjera u stvari nešto lošel mislim bolestan sam
U to više nema sumnje
Kad još osjećam čeznuće
Za danima kada sam odbijen
Reflektirao se o nešto drago
Nešto što sam volioLjubav je moja presušio izvor
Možda sam zvijezda na samrti
Nešto tamno, golo i ohlađeno
Gledam si ruke
Porod njihov izostao je
l sve uzalud je
A smrt me mami
Kao što me nekoć mamio životPrepušten padam u njegovu jamu
Jer ja sam još samo tvar za razgradnju.
Kolovoz 2011.
Prikopčati se na Stvarnost – isključiti Misleće ‘ja’
Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI
Stvarnost bi bila glavna ključna riječ mog nastojanja duha i ušće u koje se ulijevaju sve moje misli. Ali što sa stvarnošću? Kako postaviti pitanje? Što je stvarnost ili na čemu počiva? Da li uopće treba postaviti pitanje? Narav stvarnosti je doista u srži svih ljudskih duhovnih nastojanja počev od religije pa do znanosti. Što želim sa stvarnošću: spoznati je, osjetiti ili nešto treće? Želim živjeti najviši život koji mi svojom naravi dopušta. A zašto? Da bih zadovoljio svoju sebičnu prirodu, drugi odgovor ne nalazim. Misli kao da mi se odbijaju o stranice hermetične kutije u kojoj su zatvorene. Slutim da možemo misliti samo to što možemo misliti, da postoje područja o kojima jednostavno ne možemo misliti, ma koliko primamljiva bila.
Sve naše misli svode se na jednu točku svijeta – naše jastvo – i njegove prilike. Sve što mislimo ide na uštrb ili niz vjetar tog našeg jastva. Krajnji smisao dobrih ili loših misli jest ono – malo, bijedno i ograničeno. I što činiti, kako izmaći toj neumitnoj sudbini upojedničenja?
Albert Einstein u svojoj knjizi Moj pogled na svijet, magičnom štivu per se, odmah na početku daje svoj sud o vrijednosti nečijeg života. Einstein će reći da se on sastoji u tome koliko se pojedinac udaljio od svojeg vlastitog ‘ja’. Čudesno bezazlena izjava velikog znanstvenika koji je porodio jednu takvu magičnu teoriju poput teorije relativnosti.
Tog ‘ja’ se trebamo riješiti kako bi započeli živjeti u stvarnosti. Onda nam nikada na um ne bi pala zamisao da se idemo baviti znanošću kako bi dobili Nobelovu nagradu već iz istinskog poriva znatiželje…
Anthony de Mello, jezuitski svećenik koji je većinu svog života proveo u Indiji, pod jakim utjecajem budizma, u svojoj knjizi BUĐENJE SVIJESTI izlaže sasvim jednostavnu ideju načina života. Kaže nam da se probudimo i time bismo učinili najveću moguću stvar koja se može učiniti u životu. Budimo, naime, našu svijest te ostvarujemo kontakt sa Stvarnošću, a Stvarnost osim što je Bog, u isti mah je i čudesna. Nikada nećemo poželjeti vratiti se u isti refleksni žrvanj uma. Što moramo žrtvovati? Prije svih to ‘ja’ – ništa ne očekujmo od drugih, ali i drugima skrenuti pažnju da ni od nas ništa posebno ne očekuju. Drugim riječima, riješiti se ovisnosti o drugim ljudima. To nas privodi sebi i predstavlja najjaču duhovnu sedaciju. Zatim slijedi samopromatranje kako bi se „osvjesnula“ svijest, dobro poznati postupak „izdvajanja iz sebe“ za sve one koji su se u svom životu imali prilike nagutati literature popularne psihologije. Ali – on uistinu pogađa! Naravno da nismo nikud izišli iz sebe, pogotovo ne umakli iz vlastite kože. Sve to činimo „u duhu“, u zamisli. Zamislimo samo da se to ne događa nama i čarolija se izvede.
Sastavni dio buđenja je da vi živite svoj život onako kako vama odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.
Vjerujte mi, o istom govori i Sloterdijk:
Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Tu je i Nietzsche sa svojom prekrasnom izjavom da smo „za stvari samo oranica“:
Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće veći obujam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo takvi biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.
Kontakt sa Stvarnošću nam omogućuje da zaobiđemo nastojanje oko njene spoznaje. Nije nam cilj spoznati stvarnost, cilj nam je postati je svjestan, drugim riječima, samo bivstvovati u njoj. I vjerujte mi, to je dovoljno da bi se život ispunio ili rječnikom većine ljudi – da se bude sretan. Promjena nastupa sama od sebe. Ne morate ništa činiti osim biti svjesni.
Vi ne mijenjate sebe: promjena se događa kroz vas, u vama. Ne mogu vam to bolje objasniti. Vidite da se u vama događa promjena; ona ide kroz vas, događa se u vašoj svijesti. Vi ne stvarate promjenu; kada vi unosite promjenu, onda je to loš znak jer promjena nije trajna. A ako traje, neka se Bog smiluje ljudima u vašoj blizini jer ćete postati nemilosrdni. S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog zadovoljstva, nemoguće je živjeti.
Tako se na neobičan način otkriva kako je prikopčavanje na Stvarnost povezano s isključivanjem Ega, onog našeg, taštog „mislećeg“ Ja kojeg nam je itekako „pun kufer“. Vi nikad niste to ‘Ja’, shvatite to i počet će te živjeti u Stvarnosti. Kratak naputak za sve slobodne duhove dok Anthony de Mello na kraju svoje knjige tomu pridodaje: „Dao sam vam program za cijeli život, zar ne?“…
Kolovoz 2011.
Odlazak u crkvu (ili kad vam se Proust zapliće u misli)
Marcel Proust: U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM
Teško sam uzdahnuo kada sam saznao da smo kao kumovi pozvani na još jedne krstitke; ovoga puta od strane naših prijatelja koji su živjeli u jednom selu. „Opet taj odlazak u Crkvu“, promrmljao sam sebi u bradu da me žena ne čuje. Ali nije imalo smisla ne otići, zbog prijatelja. Uvrijedit će se bez veze. Svoj duhovni nazor na svijet prisiljen sam opet skriti pod tepih. Zanimljivo, baš smo s tim prijateljima neki dan u razgovoru ‘tepli’ po crkvi sve u šesnaest. Nismo se libili ni najgorih izraza poput „kapitalistički mastodont“, „samo gledaju use i u svoje kljuse“, ali to očigledno nije značilo ništa. Dijete se krstit mora – a to se obavlja u Crkvi. Tako danas funkcioniramo.
Na svoju Crkvu seljani sela odakle su bili naši prijatelji bili su iznimno ponosni. Završena u rekordno kratkom vremenu sada se trsila svojom upadljivom narančastom bojom podsjećajući na neku ogromnu dječju igračku.
Nema sumnje, crkva se svakim svojim dijelom, koji bi god čovjek pogledao, razlikovala od bilo koje druge građevine nekom vrstom misaonosti kojom je bila prožeta; ali se činilo da tek svojim zvonikom dosiže svijest o samoj sebi i da tek njime potvrđuje svoj individualni i odgovorni bitak.
Sam šiljak Crkve je…
… bio tako tanak, tako ružičast, da se činilo kao da je na nebu samo ugreben noktom kome se prohtjelo da tom krajoliku, da toj slici koja prikazuje samo prirodu, ipak dade ovu malu biljegu umjetnosti, ovu osamljenu vijest o čovjeku.
Shvatio sam da se u moje misli upliće, neznanko kako, Marcel Proust s izvacima iz one „dosade čitanja“ – sagom U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM. Priznajte, lijeni dokoličari 21. stoljeća, vi kojima književnost nije nimalo strana ili dosadna, na kojoj ste knjizi ipak stali u čitanju “potrage za izgubljenim vremenom”? Ja sam na petoj. Pročitao sam Combray, Put k Swanu i… više se ne sjećam kako su se zvale preostale dvije. A ima ih trinaest (u poštenom izdanju ružičaste boje). Ipak, ono što sam zapamtio (nekad davno prepisao u notes), nenadano, sada mi se započelo pojavljivati u mislima. Doživljaj crkve Saint-Hilaire kao da je trebao poslužiti kao nadomjestak mom nikakvom doživljaju seoske crkve u Crkavcima. Hvala bogu pa se ne radi o onom čajnom kolačiću kojeg, kad je stavio u usta, ovaj se prometnuo u pravi vremeplov o kojem učenici 4. razreda srednje škole sve znaju.
Sam svećenik, kukastog nosa, koji je moju ženu podsjetio na bivšeg playboya, daleko je bio od svakog dovođenja u vezu s Bogom i anđelima.
- Danas su župnici građevinari. Svi rade! Takvo je vrijeme, pa i ovaj naš to čini. – čujem glasove oko sebe.
Uđosmo u crkvu. Na zidovima poznate slikarije Kristovih muka, nijedna da bi je čovjek udostojao pogleda više od dvije sekunde. Jedino iznad oltara, nalazila se poveća slika s više likova i s motivom malog Isusa bebe koju je možda i trebalo podrobnije razgledati… Ali, avaj, ni tu nema ničeg. Moje srce je možda prazno, ali prazna je od svakog duha i ova sakralna prostorija!
Idemo, pomolimo se! Pratimo svećenika i njegove riječi kojima nam govori što da činimo. Moja žena kao kuma uzima dijete. Debeli valjčići na bebinom licu veselo poskakuju jer naslućuju blizinu mlijeka moje žene (koja, inače, doji našeg sinčića). Bebi nekako polazi za rukom dohvatiti rub njene majice te je povući prema sebi. Mojoj ženi neugodno, ispravlja dijete u naručju. Playboy-svećenik nastavlja svoju litaniju. Mrtve riječi odzvanjaju mrtvom prostorijom. Ipak, svi ih pozorno slušamo. One su sada naša stvarnost.
U jednom trenutku, prisjetim se Blocha, naočitog momčića iz Combray-a a koji je prijateljevao s Marcelom i kojemu, prema Marcelovom opisu, nije bilo ništa sveto. Kada ga je netko upitao po dolasku u školu da li je vani padala kiša on mu je odgovorio:
Ne mogu vam, gospodine, apsolutno ništa reći o tome da li je padalo. Ja živim tako odlučno izvan svih fizikalnih okolnosti da se moja ćutila uopće ne trude da ih zamijete.
A malo dalje:
Ja nikad ne dopuštam da na mene utječu atmosferski poremećaji, a ni konvencionalna raspodjela vremena. Bez prigovora bih odobrio i u upotrebu uveo pušenje opijuma ili talasasti malajski bodež, ali neću da znam za ta dva neizmjerno opasnija i, uostalom, posve neukusna malograđanska instrumenta, kao što su kišobran i sat…
Isti taj Bloch se „nije svidio ni baki, jer je poslije ručka kad je ona rekla da se baš ne osjeća dobro, prigušio jecaj i obrisao suze…“
Njega sam sada zamislio u svojoj glavi kako kruži oko nas i svećenika i čudom se čudi. Gleda u nas svojim mirnim očima i pita se zašto, zašto to još radimo. Čemu sve te konvencije moljenja, krštenja, pokajanja grijeha? Sve to pripada jednom drugom vremenu, vremenu Tome Akvinskog, 12. stoljeća, ali koje je nepovratno prošlo. Danas religioznost treba i mora izgledati drugačije. Zar nitko nije čitao Anthony de Mella?
Bloch je još jedno vrijeme nastavio kružiti oko nas, smješkajući se i zviždeći, a onda se na petama polako okrenuo i iskliznuo van i na u ovom trenutku „čudovišno snažan sunčev sjaj“…
