Kolovoz 2011.
Opet o najdosadnijoj temi svijeta – postanku svemira…
Leon Lederman & Dick Teresi: BOŽJA ČESTICA
Opet o najdosadnijoj temi, za većinu ljudi – postanku svemira. Tko će to više slušati? Stara, po tisućiti put, prežvakana tema. Ali meni je ona krv mojih misli i što mogu? Ne smatram gubljenjem vremena ako posvećujem svoje misli drevnim tajnama prirode, ako mozgam o prostoru i vremenu, postanku i svršetku. Danas, kao pisac, morate sva područja pokrivati. Jedno od njih je i to blještavo, ponekad i neukusno osvijetljeno područje znanosti, a unutar njega i priča o postanku koju je znanost bezobrazno otrgla od religije. Znam, neću ništa novo dosegnuti, ni najmanje ne očekujem da ću o tom postanku išta nova saznati, pa ipak, stav prema njemu, čvrst ili labav, neobično pročišćuje moje biće. Smiruje moju intelektualnu izbezumljenost, ako me razumijete. Smatram to, dakle, elementarnom potrebom, ako ne baš svih ljudi na planeti, onda barem šačice ćaknutih pojedinaca poput mene.
Žličicom nervozno miješam kavu u šalici simulirajući prastari Newtonov eksperiment s vjedrom vode kojim je pokušao dokazati postojanje prostora. Zakratko, promatram svoju okolinu, a onda se opet moje misli vraćaju natrag na prastaru i neuglednu temu postanka svemira.
Prikazu Lederman&Teresijeve knjige, moram priznati, groznog naziva koja je, na koncu, u mojem umu, ostala na razini priručnika i nije završila u magijskim dostignućima, u kojoj se tek objašnjavaju osnovni pojmovi fizike čestice, rad njihova ubrzivača, izvođenje sudara i naposljetku usustavljen prikaz pronađenih i nepronađenih čestica – pridodao bih ipak još jednu opservaciju.
Ona se tiče, po fizikalnu teoriju Velikog Praska, poprilično nesretne spekulacije dragog nam Leona (i njegova koautora Dicka Theresija čija uloga u pisanju knjige ostaje prilično zamagljena) o postanku i prirodi samog prostora i vremena. Vraćajući se u sve veću nespoznatljivost i tamu početka, u svom pokušaju objašnjenja što se to dogodilo na „početku svih početaka“, u jednom trenutku, autori se započnu naivno pitati, u dječjem duhu, „A što se, zaboga, moglo događati prije Velikog Praska?“ Naravno, dječje pitanje iziskuje i upravo takav odgovor. Tu će eksperimentator iz Fermilaba suprotno akuratnosti izvođenja svih svojih pokusa s ubrzivačem čestica potpuno proizvoljno pretpostaviti kako, dok nije bilo Velikog Praska, zapravo nitko nije ni mogao zamijetiti postojanje prostora i vremena, a onda stidljivo pridodati – ako su stvarno postojali i „tada“. Time se čitava tajna prostora i vremena svela, eto, na njihovo neprimjećivanje. Međutim, to je u velikoj suprotnosti sa stavom novovjekovne kozmologije koja se u potpunosti oslanja na postavku da su prostor i vrijeme upravo proizišli iz Velikog Praska a nikako da su postojali i „prije“ njega. Tako se tašti čičica s Nobelom pod miškom, na moje zadovoljstvo, ugrizao za jezik! Što je drugo učinio nego predložio: „A da se mi fizičari ipak maknemo od prostora i vremena?“
Na ovaj način, makar i nesvjesno, Leon Lederman je učinio veliku uslugu filozofiji: prostor i vrijeme su brzopotezno vraćeni na adresu filozofa odakle, zapravo, i nisu trebali nigdje ni odlaziti. Kada bi prostor i vrijeme stvarno postojali ne bi li nam trebali podastrijeti fizička očitovanja o prirodi svoga postojanja? Ne bi li se s Velikim Praskom trebali poroditi, pored svih kvarkova, gluona, bozona i gravitona i čestice poput ‘prostoreona’ i ‘vremeona’ koje bi u fizičkom smislu u teoriji Velikog Praska zastupale prostor i vrijeme? Međutim, to se nikad ne događa. Čak se ni u glavama fizičara ovakva jedna spekulacija nikad ne javlja. (Newtonov dokaz postojanja prostora u pokusu s vjedrom vode ne dokazuje postojanje prostora već točke promatrača u odnosu na koju se voda u vjedru okreće kada se vjedro zaustavi). To je stoga što su prostor i vrijeme s fizikalnog stanovišta jednostavno neobjašnjivi.
Srpanj 2011.
Trigonometrija ljubavi i teorije ujedinjenja
Leon Lederman & Dick Teresi: BOŽJA ČESTICA
Osobina moje supruge o kojoj nerado govorim pred drugima ne tiče se ni redovitog ili neredovitog kuhanja ili spremanja, ni pretjeranog vikanja ili pretjerane potištenosti; tiče se, zapravo, jedne nevjerojatno banalne stvari: kasno noću, kada bi sve poslove posvršavala, sva jela za sutra skuhala i sve stvari po kući pospremila, prihvatila bi se rješavanja matematičkih zadataka iz trigonometrije. Dakle, ne svih, već samo onih iz trigonometrije. Tako je, samo onih u kojima se spominju ta mala čudovišta: sinus, kosinus, tangens i kotangens. Hej!
Jednu večer osmjelim se pitati zašto to radi. Odložila je svoju uredno našiljenu olovku i zagledala mi se duboko u oči kao nikada do tad. Nelagoda mi zakratko prođe cijelim tijelom.
- Kako da ti to predstavim? – razmišljala je nekoliko trenutaka a onda kao da se dosjetila.
- Uzmimo ovu tvoju religiju o kojoj pišeš na onom svom blogu. Religija u mojem svijetu može biti shvaćena kao funkcija kosinusa koja iz ništa stvara nešto. Kosinus od 0 daje 1. Općenito, trigonometrija kao znanost trokuta u tvom svijetu bi mogla zauzeti mjesto znanosti o trodimenzionalnom svijetu, dakle, bila bi neka vrsta geometrije.
- Dobro, a što bi onda bio sinus? – već sam se uključio u raspravu.
- Tu moraš sebi predočiti trokut odnosno svijet kao da ga imaš na dlanu. Zamisli da si stranica trokuta a svijet hipotenuza istog. Tvoj odnos s hipotenuzom je tvoja filozofija, zar ne?
- Čudno zboriš… – rekoh iako mi se dopala njena igra riječi.
- Nije to sve, zamisli sada što bi bio tangens, koja od tvojih duhovnih moći čovjeka?
- Čekaj, čekaj, za znanost smatram da se samo dotiče površine stvari koje spoznaje…
- Odatle cjelokupna znanost je samo tangenta svijeta kojeg spoznaje! – slavodobitno zaokruži priču moja supruga u pogledu još jedne trigonometrijske funkcije.
Preostao nam je još samo kotangens i… umjetnost. Ali tu moja supruga obori glavu i vrati se rješavanju svojih zadataka.
- Ono što u ovom trenutku sada radim… – reče tiho ne dižući glavu – …jest rješavanje te još neriješene zagonetke kako dokazati da jedina preostala funkcija kotangens odgovara umjetnosti, umjetničkom djelovanju u svijetu. Gotovo da se čini lako jer je kotangens funkcija koja je obrnuto proporcionalna tangensu, ali…
- Pa da, tako je, znanstvena i umjetnička djelatnost su u potpunoj suprotnosti, na dobrom si putu… – počeo sam hrabriti svoju suprugu.
- Pa baš i ne… – nakon nekoliko trenutaka procijedi kiselo.
- U čemu je problem? – upitah, ali ona samo teško uzdahnu i vrati se rješavanju svojih zadataka. Pogladio sam je po kosi, a onda primakao svoje usne njenoj ušnoj školjki:
- Ali upitao sam te zašto to radiš, ne trebaš gubiti vrijeme na dokazivanje povezanosti tvojih trigonometrijskih funkcija s mojim moćima čovjekova duha…
- Znam, to radim samo iz ljubavi prema tebi… – reče i tu se poljubismo.
Malo sam razmislio o svemu. Izgleda da je moja supruga naišla na stari dobri problem pokušaja ujedinjenja više dobrih teorija u jednu a u koji, čini mi se, polako zapada i standardni model znanstvenog opisa stvarnosti kojeg su nam ponudili fizičari čestica još tamo 1980-ih.
Sve o standardnom modelu saznao sam iz knjige pomalo sumnjivog naslova „Božja čestica“ Nobelovca Leona Ledermana. Pa, iako je riječ o tipičnom popularno-znanstvenom štivu sasvim je dovoljna kako biste se uputili u posljednje tajne prirode koje ova, navodno, još posljednjim trzajima skriva od nas. Leon Lederman se u knjizi razotkriva kao vrlo duhovit tip ali kojemu ono „ljudsko odviše ljudsko“ nimalo nije strano. Tu me je pomalo šokirao sa svim svojim pričama o častoljublju znanstvenika prema nagradi uštogljene švedske gospode. Ali na stranu taština. Doista se stekne dojam da znanstvenici samo još trebaju popuniti neke praznine u svom standardnom modelu koje se odnose na pronalazak točno određenih čestica i paf! Kraj fizike! Vrlo poznata situacija koja je vladala i na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće prije nego li će jedan službenik patentnog zavoda u Švicarskoj podnijeti otkaz ne bi li svijetu obznanio svoju revolucionarnu znanstvenu teoriju. Ali nema pomoći, fizičare kao da je zahvatila epidemija ujedinjavanja teorija pod svaku cijenu. Tu je teorija struna, zatim teorija supersimetrije, teorija svega, vjerojatno još poneka. Ali da li se priroda može doista svesti na teoriju?
Sa znanošću, čini mi se, spoznajemo samo ono priručno, kako bi kazao Heidegger ili „kapitaliziramo iskustvo“, kako bi dometnuo Nietzsche. Kada malo bolje promislim znanost ne dolazi ni do jedne nepragmatične spoznaje, ne dolazi do, najblaže rečeno, Kantove „stvari po sebi“ i to je u dubokoj naravi znanosti. Ona ne zna objasniti ništa na nepragmatičnoj razini poimanja stvarnosti. Što je to kretanje, kako se vrijeme ovremenjuje, naposljetku uzalud tare glavu o problem beskonačnosti. U isto vrijeme, međutim, vrlo dobro se snalazi s istinama koje nam mogu koristiti, zna izračunati put čestice s obzirom na njenu brzinu i utrošeno vrijeme. U prirodi je znanosti da nam isporučuje samo korisna znanja i da zapravo u potpunosti šuti kada je riječ o uvjetima za postizanje tih znanja. Stoga mi se i ovaj standardni model čini kao pokušaj uspostave nekog znanstvenog zavjeta u koji ćemo prije biti prisiljeni vjerovati nego ga doista prihvatiti kao posljednju znanstvenu istinu o svijetu.
- Čuj – prenu me moja žena iz misli nakon duljeg vremena. – Čini se da je ova tvoja umjetnost ugrađena u same temelje računskog postupka koji provodim kako bih je razotkrila. Kao da je čitava trigonometrija samo umjetnost. Nemoćna sam, nikada neću shvatiti umjetnost iako je po svemu sudeći na zagonetan način ugrađena kao temelj svega.
Nakon toga, skrušeno mi se privinu uz rame. Pogladih je po kosi i ponovno poljubih.
Hm, umjetnost kao „teorija svega“, kao odgovor na pitanje zašto? Pa napokon i da s jednom teorijom budem zadovoljan, pomislim lica zagnjurenog u njenu kosu, tek na momente iz nje izvirujući i motreći upaljenu lampu na njenom stolu.
Sviđa ti se?
Lipanj 2011.
Supersudarač na vrhu planine
Large Hadron Collider: HIGGSOV BOZON
Duhovnost čovječanstva, a tu doista mislim na izvornu duhovnost, u ovom vremenu kao da je pala na pleća zajednice fizičara čestica. Čini se da jedino još oni, mimo svakog koristoljublja i gledanja na život kroz prizmu „vlastitih prilika“ nastoje uzvisiti čovjekov duh.
Na ovom blogu ste već mogli pročitati da čovjekov duh raspolaže četirima moćima: religioznošću ili moći sagledavanja cjeline, umjetničkim osjećajem, filozofskim pogledom na svijet i tom znanstvenom spoznajom. Sve četiri moći ostaju u domeni zagonetnog i razlikuju nas od svakog drugog živog bića. Religija, umjetnost i filozofija su danas više-manje “mrtve” odnosno ono što se imenuje tim nazivima daleko je od izvornog značenja istih. Preostala je znanost, svojeglava drznica, koja logičkim aparatom u kojoj nadređeno mjesto zauzima matematika nastoji svijet spoznati na svoj način. Nije mi cilj ovdje kritizirati znanost. Promatram je više kao unuku koja se dohvatila te igračke spoznaje koju su joj nekoć dobacili danas “mrtvi” bogovi. Naravno, u jednom obijesnom filozofskom maniru možemo reći da svijet po sebi nije spoznatljiv i da samo čovjek spoznaje. On je taj koji je izmislio spoznaju kako bi preživio u okrilju nepoznatog. On je taj koji se dugo vremena ogledao oko sebe i veselo ustvrđivao kako ima toliko toga nespoznatog, ali kao da je i tomu danas došao kraj. Fizičari u CERNU u Švicarskoj vjeruju da su na pragu posljednje spoznaje – otkrića temeljne čestice materije, stanovitog i ovdje ubuduće često spominjanog Higgsovog bozona. Iza toga, teško da će biti moguće nastaviti provoditi znanost u takvom istom, usudio bih se reći, duhovnom obliku. Sva znanost postat će primijenjena znanost.
Stoga mi se i ta posljednja vojska znanstvenika-duhovnjaka okupljena u CERNu oko moćnog hadronskog sudarača čini poput izbjeglih pred sveopćim potopom bezduhovnosti. Kao da su taj svoj supersudarač uspeli na vrh najviše planine kojeg je sa svih strana okružilo bezduhovno potopno more i da će u trenutku kad voda prekrije i taj posljednji vrh saznati najveću tajnu, naravno, najveću samo po znanost…
Uistinu, nisam želio uputiti tako teške riječi na račun znanosti, i sad vidim da sam pretjerao. Dočim, smatram je danas jedinom aktivnom duhovnom moći čovjeka u pravom smislu riječi. Međutim, taj znanstveni pogled na svijet učinio je da mnogi znanstvenici, intelektualci i sl. zanemare preostala tri. Sami znanstvenici u svom veličanju znanosti znaju itekako pretjerati, recimo, poput Stephena Hawkinga koji je u svojoj nedavnoj izjavi lakonski ustvrdio kako je danas filozofija mrtva i da se svi lijepo trebamo okrenuti znanosti u otkrivanju posljednjih tajni prirode. E, zbog takvih postoje i ovakvi tekstovi koji imaju za cilj vratiti znanost na njeno pravo mjesto…
U prilogu donosim poglavlje mog romana U zemlji Plavog noja pod nazivom U Tvornici Vječnog Ovremenjavanja Svijeta u kojem se na šaljivo-dubok način upravo tematizira problematika “božje čestice”…
Riječ je bila, zapravo, o dvije beskrajne ploče okrenute jedna prema drugoj koje su između sebe na doista neki čudan i nerazumljiv način spajale prostor i vrijeme. Njihovim radom upravljao je nekakav neugledni bozon koji mi na brzinu uruči masku za udisanje vremena pravdajući se riječima:
- Vrijeme, naravno, proizlazi s prostorom, ali ga je teško odmah osjetiti. Ovdje ga, međutim, ima u dovoljnim količinama. – kazao je pokazujući mi na masku. – Vidite Mađioničaru, sve to činimo kako ne bi zadobili svoju poznatu Glavobolju od nedostatka vremena! – objasnio je.
Zaista dok je izgovarao ove riječi izgledalo je kao da su one već bile izgovorene, da pomoću ovo malo vremena koje sam primao preko maske samo razabirem ono što je već davno izgovoreno.
- Hoćeš reći da me vrijeme na neki način liječi? – odgovorih.
Kimnuo je glavom.
- I, ne plašite se dolaska Velike Bjeline, veliki Mađioničaru? – upita me kroz smiješak bozon zavrćući neke ventile koji su očigledno kontrolirali brzinu proistjecanja svijeta između ploča.
- Nikako! Kao da mi nije prvi put. – rekoh dodatno namještajući masku za vrijeme na svoje lice.
- I, što ima u tvornici stvaranja svijeta? – upitam kad sam se malo priviknuo.
- Tja, ništa, osim dosade stvaranja! – odgovori bozon. – Skačem ovdje poput kakve žabe, od jednog ventila do drugog ventila, a pitam vas, dokle tako i zašto? Da biste vi, likovi stare Pustopoljine mogli zbijati šale! Pih!
- Kako je Bog? – upitam.
- Ma dobro je. Eno ga, čami iza ploča. Njega ovo sve pretjerano ne zanima, mislim, ti tehnički detalji stvaranja svijeta. On je odlučio stvoriti svijet te je svima podijelio zadatke. Mislio je da će ga zanimati, ali ga ipak ne zanima. Vječno je rastresen. Kod njega je postojao samo jedan trenutak lucidnosti, kada je podijelio zadatke u vezi stvaranja svijeta, a taj trenutak je prošao. Iza toga, opet ne zna kud bi sa sobom!
Zatim se pažljivo okrenu oko sebe kako bi bio siguran da se nitko ne nalazi u našoj blizini, a onda mi priđe i prišapnu:
- Ali znate, moj zadatak se ipak čini najvažnijim!
- Da…? – napravih grimasu kao da sam čuo nešto nevjerojatno važno - A od čega se sastoji vaš zadatak, ako smijem znati? – upitah nastavljajući glumiti zanimanje.
- E pa, moj zadatak se sastoji od toga da svemu što iziđe odavde i nepovratno ode u svijet usadim volju za vraćanjem, he, he.Tu smo, dakle, pomislim, ideja vječnog vraćanja je samo jedna od specifikacija tehničkog stvaranja svijeta koja je pod izuzetno sretnim okolnostima postala zadatak života jednog nadmenog bozona…
Ostatak poglavlja pročitajte >>> ovdje!
