Studeni 2011.
Čudnovata izmjena bitka
Rambo Amadeus: BIOLOGIJA
Tek ovih dana, u onim trenucima tišine vlastitog bića koji nenadano uslijede nakon silna opterećenja i pritiska svakodnevice, osjetih da se moj bitak pomalo izmijenio. Kakva čudna stvar! Taj, nikome do kraja nikad jasan pojam, i još da se izmijenio. Bitak bića je, kako je još kazao Heidegger, njegova srž, jednostavno, ono što ono (biće) jest. Ali ako se bitak izmijenio, ne znači li to da se i biće izmijenilo? Sve čudnija pitanja započinju opsjedati moje misli. Koliko je poznato mojoj napuhanoj spekulantskoj glavi biće se mijenja u vremenu tako da jednostavno stari. Međutim, ovo s bitkom, da se i on mijenja, tektonski trese sve moje unutarnje strukture. A zapravo, jest tako. I bitak se mijenja.
Lijepo je to opisao Rambo Amadeus u svojoj pjesmi „Biologija, pedagogija…“ opisujući četiri životne dobi kroz koje prolazi svaki muškarac. U prvom si mladi anarhist koji jel’ – „moš’ s noga“,
Dok si mlad ništa ne mora,
ništa ne treba,
Po koja piva i džabe treba
Ni krevet, jer moš’ s noga
Biologija radi za tebe
u drugom, otac i glava obitelji kao vječni nezadovoljnik,
Onda si se zaljubio,
stomak dozubio,
troškovi rastu, prioriteti se mijenjaju
vrtić, škola, dječiji dispanzer,
uletiš u sistem,
papirologija, birokratija,
ta kukaš đe je demokratija,
pravo na rad,
pravo na život,
pravo na to da te glupa masa nadglasa
u trećem, u kojem si već nekako pohvatao konce igre, krećeš se na ljestvici od oligarha do monarha,
Napokon si savladao pravila igre
pa te krenulo
našao si pravila unutar pravila
odradio si akciju
sad treba sačuvati kombinaciju
kuća, bazen, stomak, šofer,
ljubavnice, ženini jebači,
a sve to košta, burazere,
pa loša ti je demokratija,
još gora anarhija
da te ne bi plašila mafija
treba ti oligarhijaSve si veći, sve si jači,
ljudi ti se dive,
monopol na tržištu,
sva obradiva i zelena površina je tvoja,
šumski turistički kompleksi
ušća, bare, izvori,
gasovodi, kanalizacija,
akcije u zdravstvu i školstvu,
asfaltna baza parlament držiš u šaci
ti si car, imperator, vođa i kralj,
tad ti ne valja ni oligarhija,
još gora je anarhija,
ti si car
i treba ti monarhija
da bi četvrto životno doba – starost – mudro preskočio jer da „neko treba djeci da prodaje kazete“. Zapravo, Rambo Amadeus opisivao je tu izmjenu bitka, onog nečeg u nama što u određenom životnom dobu - jesmo.
Tako me je šokirala spoznaja da uskoro neću više biti onaj koji kao sebe poznaje jer će me nove prilike srednje životne dobi pretvoriti u nešto drugo. Zar će nestati osjećaji uzvišenosti i smislenosti koji me obuzimaju kod pisanja, čitanja i svakodnevnog mišljenja o tome kako je nužno razmišljati o životu i svijetu koji nas okružuje? Zar će se ti osjećaji pretvoriti u uobičajeno ambiciozno stremljenje k uspjehu u društvu očajnički nastojeći iznaći tu „formulu uspjeha“? O svemu tome, eto, u danima koji dolaze izjasnit će se moj bitak.
Srpanj 2011.
“Postoji” li vrijeme?
Immanuel Kant: KRITIKA ČISTOG UMA
Martin Heidegger: BITAK I VRIJEME
Ah, ta moja tetka! Stanovali smo neko vrijeme skupa prije nego je otišla u Venezuelu, a ja se vratio u Indiju. Voljela je jutrom pjevati kroz otvoren prozor i način na koji spravljam kavu. Ipak, s vremena na vrijeme, ispod svojih dugih trepavica promatrala je tu čudnu stvarnost oko sebe neprestano zapitkujući. Jednom tako, dotakli smo se i vremena.
- Postoji li vrijeme? – upitala me je iznenada.
Na trenutak, odložio sam žličicu kojom sam upravo kavom do vrha napunio staru džezvu i prije nego li ću smjesu zamiješati i vratiti je na štednjak, pogledao je ravno u oči.
- Postoji li vrijeme? Kakvo je to pitanje? Postoji se u vremenu, a Vrijeme bivstvuje samo na sebi svojstven način.
Htio sam reći da vrijeme zapravo vremeni ili ovremenjuje, a onda sam se otrijeznio. Razgovaram s četrdesetgodišnjakinjom koja vrijeme doživljava isključivo kroz vlastitu dosadu. Koliko je, zapravo, ta tema zanima?
Živimo u postmodernom dobu, svakoga zanima sve, ali trenutačno, ne dulje od trideset sekundi. Tako je bilo i s mojom tetkom. Nakon trideset sekundi dograbila je novi Klik magazin sa sofe i utonula u uobičajeno isprazno bivstvovanje.
Tu noć, ipak, dao sam si truda i otišao na stranice Foruma. Pokrenuo sam temu na način kao da je pokreće moja tetka, umislio sam da sam ona i postavio nepretenciozno pitanje, u stilu, između lakiranja dva nokta, postoji li vrijeme. Uskoro, na moju udicu počeše trzati prekaljeni „forumaši“. Sa svih strana započeše dolaziti postovi u kojima jedni tvrde da postoji, a drugi ne. A svi redom podastiru neke svoje dokaze. Tako vam je na forumu. Lako vam je s Vremenom, pomislim, o njemu baš svatko može pričati što god hoće. Ali u tom trenutku prođe me blaga jeza, od najvišeg do najnižeg leđnog kralješka. To pitanje o vremenu nije nimalo bezazleno. Zapravo, ključno je za jednu duhovno svjesnu egzistenciju. Način na koji se odnosimo prema jednom takvom pitanju puno govori o nama. Mnogi koji su živjeli prije nas, na puno ozbiljniji način, mislili su o njemu. Recimo, Kant. Taj moralni čistunac i getoist (nikada nije otišao izvan svog Königsberga) smislio je fantastičan koncept prostora i vremena. Kazao je da su oni, zapravo u našim glavama, da ih osjećamo kao što se osjećaju naočale na nosu. Stručnim filozofskim diskursom:
“Vrijeme nije ništa drugo do forma unutarnjeg čula, to jest opažanja nas samih i našeg unutarnjeg stanja… ono određuje odnos predstava u našem unutarnjem stanju.”
A malo dalje, u cijelu priču uključuje i prostor:
“Uzeti oboje zajedno, prostor i vrijeme, naime, jesu čiste forme svega čulnog opažanja i time oni omogućuju sintetične stavove a priori. Ali ovi izvori saznanja upravo time (što su samo uslovi čulnosti) postavljaju sebi granice, naime da se odnose na predmete samo ukoliko se oni smatraju za pojave, a ne ukoliko predstavljaju stvari po sebi.”
Najpoznatija izjava o vremenu, pak, seže od Sv. Augustina. Na prvu, čini se da je kazao kao da ništa nije kazao, ali kada se malo bolje razmisli, iznenađujuće je intuitivno točno pogodio prirodu vremena. Pitali su ga što je to vrijeme a on odgovorio:
„Kad me ne pitaju, znam; kad me pitaju, ne znam.“
Jedno vrijeme svog života, uz tajnu vremena sav sam bio prionuo. Iščitavao sam čudesnog Plotina, Pascalove intrigantne misli, nezaobilaznog Nietzschea (vječni povratak jednakog) i mnoge druge, u potrazi za ako ne već odgovorom što je to vrijeme, barem bogobojažljivim odnosom prema tom pitanju. Drugim riječima, nisam nimalo sumnjao da vrijeme „postoji“. Na kraju, najuzvišenije misli o vremenu pronašao sam analogno kod najvećeg filozofa 20. stoljeća – Martina Heideggera – istinskog magičara od formata. Među čudesnim rečenicama njegova Bitka i vremena izvukao sam njih nekoliko i postavio na forum na isti topic ali ovoga puta pod svojim pravim imenom:
“Odlučnost ličnosti nasuprot nestalnosti raspršenosti u samoj je sebi protegnuta stalnost, u kojoj tubitak kao sudbina drži „uključene“ u svoju egzistenciju rođenje i smrt i njihovo „Između“, i to tako, što je tubitak u takvoj stalnosti za Svjetski-povijesno svake svoje situacije trenutačan … … Stalnost se ne oblikuje tek putem, i iz, uzastopnog dodavanja „trenutaka“, nego ovi iz već protegnute vremenosti budućnosno bijućeg ponavljanja.”
“Protegnuta stalnost” odgovara toj našoj svijesti u vječnoj sadašnjosti, koja se za vrijeme našeg života pomiče po liniji vremena i prostora i predstavlja osjećaj vremena. Uzbudljivo je to što Heidegger tvrdi da se ona zapravo ne mijenja, da je zapravo uvijek ista, da smo isti po pitanju svjesnosti na dan našeg polaska u školu kao i danas dok pišemo ovaj post. Ono što se mijenja je izvan nas i mi se u tom izvan “gubimo” prema zagonetnom zakonu vlastitog bitka.
“Pitanje ne može glasiti: posredstvom čega tubitak polučuje jedinstvo slijeda za neki naknadni čvrsti lanac niza „doživljaja“ što su uslijedili i slijede, nego: u kojoj se vrsti svojeg vlastitog bitka on gubi tako, da mora sebe tako reći tek naknadno skupljati iz raspršenosti i za svoje Skupa izmišljati neko obuhvaćajuće jedinstvo?”
Tetka je prešla na gledanje nove turske sapunice na televiziji dok drhtavom rukom posežem na polici za Bitkom i vremenom, malom zdepastom debelom knjigom u kojoj se na jednom mjestu našlo toliko magičnih misli/riječi kao ni u jednom djelu prije ni poslije njega. Pitam se hoću li opet osjetiti istu jezu koju sam osjetio i prvi put iščitavajući nesumjerljive misli njemačkog doktora filozofije. Pronalazim stranicu s danim rečenicama i osjećam upravo isto. Riječi i dalje imaju magičnu moć, barem za mene. Čitav odlomak završava neobično pomirljivom rečenicom od koje bi se svakom čestitom filozofu grašcima znoja trebalo orosit čelo:
Tmine se daju raspršiti to manje što nisu razmršene već ni moguće dimenzije primjerenog zapitivanja, a u svima njima tjera svoje tajna bitka i, kao što je sada postalo jasno, tajna kretanja.
- Šta to čitaš? – evo ti tetke – Daj ovamo! – I svojim ručerdama zgrabi knjigu.
Započe naglas čitati rečenice s nasumično otvorene strane (svetu stranicu sam u zadnji tren stigao zaklopiti).
- Ma znaš šta? Meni ovo izgleda kao da se netko vrhunski zajebava…
Nije li, naprosto, neodoljiva, ta moja tetka? Toliko o percepciji Heideggera s početka 21. stoljeća… A gdje smo mi ono stali? No, „postoji“ li vrijeme? Jeste li barem zauzeli stav prema tom pitanju?
Svibanj 2011.
Život u snu
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA ( >> odabrani citati )
Polako i sigurno, kako nam život odmiče, sve nam je više nalik snu koji smo usnuli još kao djeca, možda negdje između dvanaeste i šesnaeste godine, i iz kojeg se nikako ne možemo probuditi. Međutim, kako nam život odnosno san postaje sve ružniji to se upornije želimo probuditi. U neka sunčana jutra na prijelazu travnja i svibnja konačno nam to uspijeva. Spremni smo ponovno osjetiti jutro u bojama u kojim smo ga mogli osjetiti i onda, na prijelazu iz dječje u adolescentsku dob. U tim trenucima čini nam se da smo opet budni, onakvi kakvi i trebamo biti za života, bez sjećanja i s nekakvom neuobličenom nadom u budućnost. Međutim, trenutak budnosti potraje samo tren i mi kao da opet tonemo u san, san turobna života, koji će nam se opet činiti stvarnijim nego taj kratki trenutak budnosti.
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio taj skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava sličan nauk uz jednu bitnu korekciju. Prije svega, nije naklonjen povratku u prošlost. Uči me, naprotiv, razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba priznati. Sumnjičavo vrtim glavom nastavljajući čitati pabirke koje sam povadio iz njegove knjige.
A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? Peterov odgovor pogađa u srž: u svrhu buđenja ne prošlosti već sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti. Zapravo postoji samo jedan jedini trenutak na ovom svijetu u kojem se naše „ja“ rodi, odraste pa ostari i nestane samo vraćajući pozajmljenu energiju prirodi odakle ju je i uzelo.
Drugim riječima, danas gotovo zaboravljena posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog „ja“ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To „ja“ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog „ja“ je samo jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga „ja“ zanima, ne on sam, već društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. Teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Ali, je li čovječanstvo spremno otići tako daleko? U postmodernom dobu, očigledno još ne. Prije bi kazali da je riječ o dobro znanom efektu divovskog razvoja zvijezde pred smrt u kojem se naše „ja“ povećava nebrojeno puta dok se ne raspukne i od njega preostane jedino svjesni oblak energije, koji će odsada svijetom plutati bez imena.
Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje „ja“ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? Kao prvo, vjerojatno biste započeli raditi ono što ste oduvijek htjeli, momentalno, zavrtjeti se u krug, baciti pogled k oblacima, a potom dugo vremena samo gledati u jednu točku. Drugim riječima, možda i ništa, ali to iz vas progovara ono što je Željko Kipke nazvao „sveta inertnost“. Druga bitna značajka bez „ja“ je što biste prestali misliti što drugi misle o vama, sebi, životu, lanac licemjerstva bi se prekinuo, a sujeto-tašti demon usmrtio. Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter, „život može izgubiti jedino sam sebe“.
Većina mislilaca od Platona do Heideggera govorila je o tom istom. Pogotovo to vrijedi za Heideggera koji je heraldičkim filozofskim obješenjaštvom velikog stila koristeći najnapredniji filozofski diskurs današnjice tumačio ono što bismo nazvali smiješno jednostavnim.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? Zašto čovjek, uostalom, komplicira? Na to pitanje je izgleda teže odgovoriti nego prihvatiti živjeti po izloženoj jednostavnoj životnoj mudrosti. Tu se već Sloterdijk zagonetno osmjehuje. Zato, reći će, što naš um uvijek hoće više nego što može. Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan. Možda pogubnija za život u cjelini je znatiželja jer u igru upliće od prosvjetiteljstva najcjenjeniji nusproizvod evolucije – znanje.
Tako se ovaj tekst okomljuje na ono čovječanstvu danas najdragocjenije. Zato što smo predugo meditirali na rečenicom „Znanje je moć“ za koju Peter kaže da je „ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije“, u trenu otkrivajući nam porijeklo našeg cinizma. Iznimna knjiga ovog iznimnog magičara završava ovim riječima:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
