Travanj 2012.
Mala začkoljica u vezi ‘božanskoga’
T. S. Eliot: PUSTOPOLJINA
Danas sam imao priliku susresti se s čuvenim stihovima T.S. Eliota „Travanj je najokrutniji mjesec…“. I čudim se kako nisam prije. T.S. Eliot bijaše dobar pisac, a u svojoj književnoj izobrazbi, očigledno, nepravedno sam ga zaobišao. Pjesma, zanimljivo, nosi naziv ovog bloga i govori o tome kako je travanj okrutan mjesec jer povuče biljke iz zemlje da ponovno započnu uzaludno rasti. Blagotvorna je zima koja sve drži u svojoj ćudljivoj toplini pod zemljom. Drugim riječima, pjesnik se poigrava idejom nerođenja kao jedinog spasa za čovječanstvo u cjelini. Sumnja na mog Plavog noja i njegovo zabijanje glavice u pijesak više je nego očigledna! 
Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
Sjećanje i želju, mućkajući
Dokone korijene s proljetnom kišom.
Zima nas je grijala, pokrivajući
Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
Malo života sasušenim gomoljima.
(prijevod preuzet s bloga >> poesis scenae)
Gledajući svoga sina kako se vrpolji u kinderbetiću nakon što je pristigao na svijet, prije više od dvije godine, pala mi je i na pamet ta začkoljica u vezi ‘božanskog’. Što ako je i to ‘božansko’ (ateistički izraz kojim se preko volje priznaje religiozna narav svijeta) iznenađeno svojevrsnim dosegom ljudskog bića? Što ako u igri nije bilo nikakvog velikog plana, i da mi oduvijek samo plutamo u nesvjesnom pra-jednom, nesvjesnom po pitanju svega što ono – ‘pra-jedno’ – stvori. Najgore je što prostodušno razmišljanje upravo navodi na to. Nema nikoga. Jednostavno nema nikoga tko bi nadgledao što se to dogodilo s čovjekom. Kako to da je postao svjestan? Što ako smo mi ti prvi i jedini u svemiru kojima se dogodila jedna ovakva avantura ‘biti svjestan’? To sve opet znači samo jedno: ništa ne znamo te i dalje trabunjajmo o svom neznanju!
I sad se lijepo pitam nakon što sam pročitao prethodni odlomak zašto mi uopće treba pisanje o ‘božanskom’? Riječi o njemu nisu one riječi koje to trebaju biti. Božansko je, po stoti put to valja ponoviti, neizrecivo. Eto, nekad i kvari inspiraciju. Nešto se pod svaku cijenu želi reći o ‘božanskom’, ali nam to ne uspijeva. Osjećaj ostaje samo osjećaj. Pitanje je da li i književnost i filozofija, na jednom ovako skliskom polju, znaju baratati riječima. Ali okrutni je travanj nastupio i nemamo izbora, van iz zemlje, van s riječima o tome što nam se događa… Odatle je valjda i nastala ta mala začkoljica u vezi ‘božanskog’…
Za kraj, jedna misao Petera Sloterdijka koju mi je mailom proslijedio Zlatko, također, odmah po dolasku na svijet mog sina. Rađanjem svakog novog vlastitog djeteta čovjek se mijenja, počinje drugačije razmišljati, prelazi na drugu razinu vlastite egzistencije. Što sam, nakon sveg napisanog, mogao zaključiti? Vlastita djeca čuvaju roditelje od samih sebe.
Listopad 2011.
O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta I.
Peter Sloterdijk: FILOSOFSKI KVARTET (Das Philosophische Quartett)
Kako prihvatiti tu naoko gorku i neprihvatljivu istinu zadnje ravni prosvjetiteljstva da zapravo ne postojimo, da je ovaj konstantni osjećaj u glavi koji nazivamo svijest, samo posljedica određenih ponavljajućih kemijskih reakcija u našem mozgu i ništa više? Isto tijelo, iste kemijske reakcije iz sata u sat, i tomu smo još dali ime – ‘ja’. Sada mi je već lakše razmišljati o tome da ne postojimo. Vrata raja ili pakla proći ćemo neprimijećeni prije nego li nas dohvate druge kemijske reakcije ili se u potpunosti ne rasplinemo poput mjehura sapunice.
Nije li to ulaznica za jednu novu vrstu religioznosti, jedva da se stignemo zapitati, ali već čujemo prigovor: „Ah, ta religioznost!“. Razum je više ne podnosi. Morat će se preobući u nešto intelektualno daleko prihvatljivije. Zašto ne, dovikuje Posljednja Ravan Prosvjetiteljstva. Razumom razotkriti čudesnost svijeta počinje u onom trenutku kad shvaćamo da nema toga ‘ja’ koje misli, već samo određena količina udružene energije svemira na neko vrijeme. U skladu s tim ‘ja’ bi se moglo shvatiti kao umjetnost prirode…
Ipak, u svemu tome ima i jedna žalosna stvar. Shvaćate da ćete biti u tom obliku, da ćete proizvoditi taj isti osjećaj u glavi samo dok ste u tom ružnom i prolaznom tijelu. Porazna misao prosvjetiteljskog mislioca na kraju puta. To je kao prosto prihvaćanje prostora i vremena, življenja i umiranja. Kao da govorite samom sebi na uho „Ništa se nije moralo znati da bi se živjelo“.
S druge strane, u svemu tome ima i nečeg znanstveno čudesnog. Ako sam samo zbroj kemijskih reakcija u tijelu i ništa drugo, ne budi li to u meni ustrajnog znanstvenika koji će po cijenu života sada prionuti na zadatak uspješnog premještanja istih u mnogo manje prolaznu tvar. Nećemo li jednog dana, ako već dosada nismo, razviti tehnologiju koja će to biti u stanju, preseliti naše misli u stroj, drvo ili kamen. Ili ćemo postati samo „mozgovi u bačvi“, kao što tu mogućnost ozbiljno razmatra i jedna odlučna grana epistemologije? Ili još čudesnije: kako bi bilo da sve što zamislimo i ostvarimo?
U znanstvenom smislu nema prepreke da te kemijske reakcije jednog dana ne prebacimo u neko drugo tijelo ili čak neki drugi oblik materije. Čudo prirode! Sa subjektom u igri mi smo samo nijekali čudesnost prirode u svojim mogućnostima. Ako nema nikog iza naših misli, postajemo mađioničari svijeta. Možemo činiti što god nam je volja i moja mašta se odsada polako počinje gubiti u beskrajnim mogućnostima bivstovanja.
O rasplinjavanju subjekta, tog nadmenog mislećeg ‘ja’, najviše je pisao opet taj naočiti i u filozofskom smislu još uvijek aktivni Nijemac – Peter Sloterdijk. Njegova emisija „FILOSOFSKI KVARTET“ bilježi i više nego prihvatljivu umjerenu gledanost na njemačkoj televiziji, ali čini mi se da ga danas zaokupljaju neke druge teme. Pogledamo li popis naslova već prikazanih emisija uočit ćemo, primjerice, neobičan spoj politike i religije u emisiji znakovitog naslova „Politika Benedikta XVI“ (Die Politik Benedikt XVI iz 2009) ili pak, niz onih naslova koji se tiču manje-više svjetske financijske krize (Markt der Illusionen iz 2008, Irrationale Finanzwelt iz 2011,). Kao da je batalio svoj najsjajniji filozofski biser – tezu o posljednjoj ravni prosvjetiteljstva koja se ogleda u rasplinjavanju subjekta. Naravno, jasno je svakomu da ovaj svijet danas najmanje sliči na onaj u kojem se događaju rasplinjavanja subjekata na sve strane. Naprotiv, dolazi do otvrdnjavanja subjekta više nego ikad prije! Ali u tome i vidim početak njegove propasti. Jedini naslov „FILOSOFSKOG KVARTETA“ koji vam u duhu ovog bloga možda privlači pažnju jest „Svemir bez Boga“ (Unversum ohne Gott) u kojem se u natruhama spominje subjekt i možebitno njegovo iščeznuće. Osim toga, zbog upornog ignoriranja engleskog jezika Peter Sloterdijk je ostao zatočen unutar jezičnih barijera matične države. Piše i govori samo na njemačkom jeziku i nije poput onog razvikanog Slovenca (Žižek) koji tek tako pali i žari po You Tube-u i katedrama zapadnoeuropskog mišljenja, izlažući svoje misli na „manitu“ engleskom jeziku, provlačeći filozofske škole, njihove ideje i što sve ne kroz vlastiti osebujni postmodernistički diskurs.
Postoji jedna Žižekova izjava ili čak vic o tome kako je danas lako zamisliti kraj svijeta u fizičkom smislu, aludirajući na niz filmova i knjiga apokaliptične tematike u kojima se majčici Zemlji prijeti udarom meteorita ili ubojitim Sunčevim vjetrovima, ali da je, u isto vrijeme, nezamislivo predočiti kraj trenutnih oblika ekonomskih odnosa. Jasno, zajapureni Slovenac je tu ciljao na kapitalizam. Međutim, ova rečenica već spada u sljedeći post, a koji ću nastojat povezat s ovim, pitajući se: ne nudi li nastupajući proces rasplinjavanja subjekta i mogućnost za konačan obračun s jednim, više neizdrživim, društvenim uređenjem?
Rujan 2011.
Nagovor na misticizam
P. D. Ouspensky: TERTIUM ORGANUM
Koja stvarnost je na djelu, počeo sam se lagano pitati uključujući plinsku ringlu na koju ću uskoro pristavit džezvu za kavu.
Svako jutro kad otvorim oči
Ti Bože kroz mene svijet stvoriš
ili
Svako jutro kad otvorim oči
Ja kroz sebe svijet stvorim
Religiozni osjećaj i kvantna fizika u jednom. Danas sam odlučio forsirati opciju da svijeta nema dok ga ne stvorim svojim pogledom. I onda, tko ga stvara? Bog ili ja? Popit ću kavu i sredit misli. Tako je u mom životu. Potreban mi je jezik misli, potrebno mi je svakodnevno stavit na papir što mislim o životu.
U slučaju da Bog stvara ovaj svijet, svijet je svijet mogućnosti, pored danog postoji beskrajno toga ne-danog, svijet posjeduje svoju skrivenu stranu. Drugo rješenje, pak, okvirno nude znanosti. Kada jutrom otvorim oči sve mi je dano. Dio sam tog svijeta pa stoga i posjedujem oruđa spoznaje istog. Logika, matematika, fizika oruđa su koja stvaraju moj svijet. Skrivena strana tog svijeta može biti samo solipsizam odnosno vjerovanje da je svijet isključivo u mojoj glavi.
Uskoro voda u džezvi proključa, mičem je s ringle, ubacujem žličice kave i zakuhavam ju. Postupak koji naizgled nema ništa s mislima koje se u pozadini valjaju.
Ali zamisli da je svijet koji gledaš upravo takav, da ništa ne skriva, znanosti će kad tad uloviti njegovu posljednju tajnu. Vjeruješ u logiku, matematiku a ponajviše u jezik, a zašto, zato što nesvjesno vjeruješ da si Ti svijet stvorio. S druge strane, ako vjeruješ da je svijet koji trenutno gledaš samo jedan od beskonačnih trodimenzionalnih presjeka četvero-i-više dimenzionalnih tijela itd., da se previše ne zapetljavam, da svijet pored svoje vidljive posjeduje i onu nevidljivu stranu, udario si temelje svog istinskog božanskog osjećaja. Prema tom pogledu, uvjereni smo da postoji mnogo toga više od onog što nam je dano a za to onda mora biti netko odgovoran, pa eto Boga.
P. D. Ouspensky u svojoj knjizi TERTIUM ORGANUM sav se predao dokazivanju da je svijet koji gledamo samo presjek mnogo šireg svijeta, s četiri a moguće i više dimenzija, te je jasno da je uvjeren u samo djelomičnu danost svijeta našim čulima. To je i razumljivo, TERTIUM ORGANUM je mistička knjiga, per se, a misticizam se najlakše tumači kao vjerovanje u skrivenu stranu svijeta, u njegovu samo djelomičnu danost.
Kakva morate biti dušica pa da vas privlače ovakve mističke začkoljice? Pa ipak, TERTIUM ORGANUM morate pročitati ukoliko sebe držite nekom vrstom slobodnog duha ili barem „uzvišene razvaline“ u ovom kritičnom razdoblju ljudske povijesti.
Sistem više logike nazvao sam TERTIUM ORGANUM jer je to za nas treće oruđe ili treći zakon mišljenja nakon Aristotela i [Bacona]. Prvi je bio ORGANUM, drugi NOVUM ORGANUM.
TERTIUM ORGANUM, tako, označava višu logiku, prijelaz s aristotelovske logike tipa: A je A i A nije ne-A, na logiku tipa A je i A i ne-A, drugim riječima – A je Sve, Jedno. Aristotel i Bacon su svoju logiku zasadili na razlikovanju stvari u svijetu, Ouspensky svoju, pak, na nerazlikovanju – na iskonskom jedinstvu svijeta. U pozadini više logike nalazi se ono beskonačno koje je već nemoguće razumjeti.
Jednom drugom prilikom ću obraditi njegov briljantan dokaz o vremenu kao četvrtoj dimenziji prostora, a sada ću se još usredotočiti na njegove izjave o povezanosti religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – krvnim žilama ovog bloga.
Organizirani oblici intelektualnog znanja su [znanost], utemeljena na [promatranju], računanju i iskustvu, i filozofija, zasnovana na spekulativnom načinu rasuđivanja i zaključivanja. [Organizirani] oblici emocionalnog znanja su religija i umjetnost.
Ovakvim izjavama Ouspensky kao da blagosilja sam ovaj blog. Nedostaje mu još jedino nekakav odnos prema književnosti, mislim se u sebi, ali škiljeći iz prve polovine 20. stoljeća doista nije mogao naslutiti kako će se stvari razvijati. Iako na nekoliko mjesta citira Dostojevskog ulogu književnosti kao poveznice sve četiri sestre duha – nije mogao pretpostaviti. Ubrzo, uz vidno razočarenje, čitam da je sve četiri sestre duha nazvao „oblicima spoznaje“. U redu. Svatko neka ima svoj vlastiti duhovni život i zagonetku stvarnosti neka prevodi u svoju vlastitu šemu. Međutim, Ouspensky ne staje na tome, u igru uvodi i neku vrstu intuitivne spoznaje. Bez imalo dlake na jeziku reći će da:
Cilj svake spoznaje jeste prijelaz u intuitivnu spoznaju.
Što bi bila sad ta intuitivna spoznaja, pitate se, pomalo ošamućeni logičkim akrobacijama pisca. E, trebate znati, intuitivna spoznaja je samo drugi naziv za misticizam! Misticizam kao intuitivna spoznaja je, po Ouspenskom, spoznaja skrivenog dijela svijeta kroz sustav više logike. Međutim kakva god to spoznaja bila i kakvim god se nepreciznim i dvosmislenim diskursom pisac služio da ju opiše, Ouspenskom se valja duboko nakloniti za sljedeću duboku misao:
U intuitivnoj spoznaji različiti oblici spoznaje – [znanost], filozofija, religija, umjetnost – stapaju se u jednu cjelinu, u onu teozofiju – mudrost bogova – kojoj čovječanstvo oduvijek teži.
Jedan ovakav zaključak može samo predstavljati vodu na moj mlin, slavodobitno pomislim, srčući kavu koju sam prethodno pažljivo izlio u šalicu, ubacio kockicu šećera i promiješao. Već sam spomenuo, TERTIUM ORGANUM je mistička knjiga, per se. Ali ne možemo se tek tako zanositi. Naš misticizam može biti ukorijenjen samo u racionalnosti, na zasadama dosadašnjeg čovjekovog duhovnog razvoja. Racionalni misticizam kao jednu od opcija čovjekovog duhovnog razvoja predviđa i Peter Sloterdijk kad se u svojoj knjizi Kritika ciničkog uma pita „da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”“.
Vraćajući se na početak i pitajući se ponovno koja stvarnost je na djelu, možda opet nećemo znati odgovor. Možda ni Bog ni ja jednostavno ne postojimo, možda postoji jedan, a drugi ne postoji ili postoje oba? Misticizam je možda tek jednostavna sklonost takvim pitanjima i ništa više. Ne zamjerite ako vas nisam uspio nagovoriti na nj…
Kolovoz 2011.
Prikopčati se na Stvarnost – isključiti Misleće ‘ja’
Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI
Stvarnost bi bila glavna ključna riječ mog nastojanja duha i ušće u koje se ulijevaju sve moje misli. Ali što sa stvarnošću? Kako postaviti pitanje? Što je stvarnost ili na čemu počiva? Da li uopće treba postaviti pitanje? Narav stvarnosti je doista u srži svih ljudskih duhovnih nastojanja počev od religije pa do znanosti. Što želim sa stvarnošću: spoznati je, osjetiti ili nešto treće? Želim živjeti najviši život koji mi svojom naravi dopušta. A zašto? Da bih zadovoljio svoju sebičnu prirodu, drugi odgovor ne nalazim. Misli kao da mi se odbijaju o stranice hermetične kutije u kojoj su zatvorene. Slutim da možemo misliti samo to što možemo misliti, da postoje područja o kojima jednostavno ne možemo misliti, ma koliko primamljiva bila.
Sve naše misli svode se na jednu točku svijeta – naše jastvo – i njegove prilike. Sve što mislimo ide na uštrb ili niz vjetar tog našeg jastva. Krajnji smisao dobrih ili loših misli jest ono – malo, bijedno i ograničeno. I što činiti, kako izmaći toj neumitnoj sudbini upojedničenja?
Albert Einstein u svojoj knjizi Moj pogled na svijet, magičnom štivu per se, odmah na početku daje svoj sud o vrijednosti nečijeg života. Einstein će reći da se on sastoji u tome koliko se pojedinac udaljio od svojeg vlastitog ‘ja’. Čudesno bezazlena izjava velikog znanstvenika koji je porodio jednu takvu magičnu teoriju poput teorije relativnosti.
Tog ‘ja’ se trebamo riješiti kako bi započeli živjeti u stvarnosti. Onda nam nikada na um ne bi pala zamisao da se idemo baviti znanošću kako bi dobili Nobelovu nagradu već iz istinskog poriva znatiželje…
Anthony de Mello, jezuitski svećenik koji je većinu svog života proveo u Indiji, pod jakim utjecajem budizma, u svojoj knjizi BUĐENJE SVIJESTI izlaže sasvim jednostavnu ideju načina života. Kaže nam da se probudimo i time bismo učinili najveću moguću stvar koja se može učiniti u životu. Budimo, naime, našu svijest te ostvarujemo kontakt sa Stvarnošću, a Stvarnost osim što je Bog, u isti mah je i čudesna. Nikada nećemo poželjeti vratiti se u isti refleksni žrvanj uma. Što moramo žrtvovati? Prije svih to ‘ja’ – ništa ne očekujmo od drugih, ali i drugima skrenuti pažnju da ni od nas ništa posebno ne očekuju. Drugim riječima, riješiti se ovisnosti o drugim ljudima. To nas privodi sebi i predstavlja najjaču duhovnu sedaciju. Zatim slijedi samopromatranje kako bi se „osvjesnula“ svijest, dobro poznati postupak „izdvajanja iz sebe“ za sve one koji su se u svom životu imali prilike nagutati literature popularne psihologije. Ali – on uistinu pogađa! Naravno da nismo nikud izišli iz sebe, pogotovo ne umakli iz vlastite kože. Sve to činimo „u duhu“, u zamisli. Zamislimo samo da se to ne događa nama i čarolija se izvede.
Sastavni dio buđenja je da vi živite svoj život onako kako vama odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.
Vjerujte mi, o istom govori i Sloterdijk:
Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Tu je i Nietzsche sa svojom prekrasnom izjavom da smo „za stvari samo oranica“:
Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće veći obujam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo takvi biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.
Kontakt sa Stvarnošću nam omogućuje da zaobiđemo nastojanje oko njene spoznaje. Nije nam cilj spoznati stvarnost, cilj nam je postati je svjestan, drugim riječima, samo bivstvovati u njoj. I vjerujte mi, to je dovoljno da bi se život ispunio ili rječnikom većine ljudi – da se bude sretan. Promjena nastupa sama od sebe. Ne morate ništa činiti osim biti svjesni.
Vi ne mijenjate sebe: promjena se događa kroz vas, u vama. Ne mogu vam to bolje objasniti. Vidite da se u vama događa promjena; ona ide kroz vas, događa se u vašoj svijesti. Vi ne stvarate promjenu; kada vi unosite promjenu, onda je to loš znak jer promjena nije trajna. A ako traje, neka se Bog smiluje ljudima u vašoj blizini jer ćete postati nemilosrdni. S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog zadovoljstva, nemoguće je živjeti.
Tako se na neobičan način otkriva kako je prikopčavanje na Stvarnost povezano s isključivanjem Ega, onog našeg, taštog „mislećeg“ Ja kojeg nam je itekako „pun kufer“. Vi nikad niste to ‘Ja’, shvatite to i počet će te živjeti u Stvarnosti. Kratak naputak za sve slobodne duhove dok Anthony de Mello na kraju svoje knjige tomu pridodaje: „Dao sam vam program za cijeli život, zar ne?“…
Svibanj 2011.
Život u snu
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA ( >> odabrani citati )
Polako i sigurno, kako nam život odmiče, sve nam je više nalik snu koji smo usnuli još kao djeca, možda negdje između dvanaeste i šesnaeste godine, i iz kojeg se nikako ne možemo probuditi. Međutim, kako nam život odnosno san postaje sve ružniji to se upornije želimo probuditi. U neka sunčana jutra na prijelazu travnja i svibnja konačno nam to uspijeva. Spremni smo ponovno osjetiti jutro u bojama u kojim smo ga mogli osjetiti i onda, na prijelazu iz dječje u adolescentsku dob. U tim trenucima čini nam se da smo opet budni, onakvi kakvi i trebamo biti za života, bez sjećanja i s nekakvom neuobličenom nadom u budućnost. Međutim, trenutak budnosti potraje samo tren i mi kao da opet tonemo u san, san turobna života, koji će nam se opet činiti stvarnijim nego taj kratki trenutak budnosti.
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio taj skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava sličan nauk uz jednu bitnu korekciju. Prije svega, nije naklonjen povratku u prošlost. Uči me, naprotiv, razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba priznati. Sumnjičavo vrtim glavom nastavljajući čitati pabirke koje sam povadio iz njegove knjige.
A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? Peterov odgovor pogađa u srž: u svrhu buđenja ne prošlosti već sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti. Zapravo postoji samo jedan jedini trenutak na ovom svijetu u kojem se naše „ja“ rodi, odraste pa ostari i nestane samo vraćajući pozajmljenu energiju prirodi odakle ju je i uzelo.
Drugim riječima, danas gotovo zaboravljena posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog „ja“ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To „ja“ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog „ja“ je samo jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga „ja“ zanima, ne on sam, već društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. Teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Ali, je li čovječanstvo spremno otići tako daleko? U postmodernom dobu, očigledno još ne. Prije bi kazali da je riječ o dobro znanom efektu divovskog razvoja zvijezde pred smrt u kojem se naše „ja“ povećava nebrojeno puta dok se ne raspukne i od njega preostane jedino svjesni oblak energije, koji će odsada svijetom plutati bez imena.
Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje „ja“ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? Kao prvo, vjerojatno biste započeli raditi ono što ste oduvijek htjeli, momentalno, zavrtjeti se u krug, baciti pogled k oblacima, a potom dugo vremena samo gledati u jednu točku. Drugim riječima, možda i ništa, ali to iz vas progovara ono što je Željko Kipke nazvao „sveta inertnost“. Druga bitna značajka bez „ja“ je što biste prestali misliti što drugi misle o vama, sebi, životu, lanac licemjerstva bi se prekinuo, a sujeto-tašti demon usmrtio. Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter, „život može izgubiti jedino sam sebe“.
Većina mislilaca od Platona do Heideggera govorila je o tom istom. Pogotovo to vrijedi za Heideggera koji je heraldičkim filozofskim obješenjaštvom velikog stila koristeći najnapredniji filozofski diskurs današnjice tumačio ono što bismo nazvali smiješno jednostavnim.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? Zašto čovjek, uostalom, komplicira? Na to pitanje je izgleda teže odgovoriti nego prihvatiti živjeti po izloženoj jednostavnoj životnoj mudrosti. Tu se već Sloterdijk zagonetno osmjehuje. Zato, reći će, što naš um uvijek hoće više nego što može. Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan. Možda pogubnija za život u cjelini je znatiželja jer u igru upliće od prosvjetiteljstva najcjenjeniji nusproizvod evolucije – znanje.
Tako se ovaj tekst okomljuje na ono čovječanstvu danas najdragocjenije. Zato što smo predugo meditirali na rečenicom „Znanje je moć“ za koju Peter kaže da je „ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije“, u trenu otkrivajući nam porijeklo našeg cinizma. Iznimna knjiga ovog iznimnog magičara završava ovim riječima:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
