Listopad 2011.
O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta II.
Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM
Ponovimo vic zajapurenog Slovenca iz prošlog zapisa kako je lakše zamisliti kraj svijeta negoli kraj postojećih društvenoekonomskih odnosa ‘iliti’ kapitalizma. Isti vic/izjavu Marc Fisher pripisuje, osim Slavoju Žižeku, i Fredericu Jamesonu u svojoj knjizi Kapitalistički realizam. Svako na svoj način, i Fisher i ja pokušavamo parirati tom vicu (danas se čak i vicevi ozbiljno shvaćaju) te sebi nekako predočiti taj nezamislivi kraj kapitalizma. Fisher piše:
Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova „sustava jednakosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… Kultura koja se samo čuva uopće nije kultura.
Na tragu ovako izvrsne kritike kapitalizma o kojoj ću vjerojatno više elaborirati u narednim postovima, nastojim započetu elaboraciju o rasplinjavanju subjekta iskoristiti kao oružje za sam napad na kapitalizam i iznalaženju njegove alternative… U čemu je poanta tog sumornog vica koji izriče da je kapitalizmu teško zamisliti njegov kraj? U tome što današnji čovjek, ovakav čovjek s otvrdnutim ‘ja’ na svom izrazu lica, i ne može biti u prilici zamisliti njegov kraj. Mora se unutar sebe izmijeniti, za početak, pa barem rasplinuti…
Teško je misliti da iza ovih misli nema i onog koji misli, ali to je naša buduća stvarnost na koju se, htjeli ili ne htjeli, moramo polagano privikavati, ako vjerujemo Posljednjoj Ravni Prosvjetiteljstva. Ali kad malo bolje razmislim, to je jedini način da obuzdamo kapitalizam u sebi koji će na kraju progutati baš sve, ako ga na vrijeme ne spriječimo. Vanjski kapitalizam, mislim na društveno uređenje, postoji samo zahvaljujući onom unutarnjem, u nama, čije grabežljivo lice i jest grabežljivost u svom iskonskom obliku. Kada mu objavimo da nas nema, da nema onog koji bi se naslađivao njegovim po(ri)hodima, ustuknut će, a vjerojatno se potom i sam rasplinuti. Čovječanstvo će se morati okrenuti domišljanju novog modela ekonomskih odnosa. U glavi imam, pa bar, par tisuća prijedloga na tu temu, ali u ovom vremenu me vjerojatno još neće slušati. Pričekat ću u zavjetrini, a kad kucne moj čas, znat ću što mi je činiti.
- Ne biste li odstupili, gospodine Kapitalizam? – rekla bi neka moja misao zadužena za trevljenje s drugim mislima.
- A zašto bi? – upitalo bi namrgođeno staro društveno uređenje.
- Zato što nema više onoga kojem privređujete – slavodobitno bi zaključila ona ista misao.
- Kako? – poskočio bi Kapitalizam.
- Trebam samo onoliko koliko mi je potrebno – ubacila bi se sada misao zadužena za kontrolu rada bubrega i crijeva.
- Nemoguće…
- Znanost rastavlja stvari na svoje dijelove, konačno je rastavilo i to ‘ja’. Mi smo samo zbir misli, a ti kapitalizmu, ti si također jedna misao…
- Više nagon… – ubaci se jedna profinjena misao iz područja duha.
- Da, nagon – nastavi trenutno prevladajuća misao u meni – Odlučili smo te obuzdati!
I tako bi jedna po jedna moja misao utukla tu neman misli – kapitalizam, ali samo njegovu unutarnju varijantu.
Preostala bi vanjska, ali njena smrt ovisi o smrti unutarnjih inačica u drugim tijelima. Ne pozivam li ja to na rat, oca svih stvari, svih misli protiv jedne prilično opake misli? Da, pozivam. I molim da se on povede, ne vani, već u svakom čovjeku, u njegovoj nutrini. To je jedini preostao put ako doista kanimo nastaviti put k Bogu, sudbini ili što se već nadaje na kraju našeg puta (možda i samo Praznina, Ništavilo…). Ne očajavajmo previše. Ništa se ne može izmijeniti, ali ništa nije slučajno ili kako bi kazao jedan osobiti lik (alim) kojeg redovito pratim na forumu – ‘slučajno’ je sasvim neprikladna riječ da bi se opisala bit stvari. Ma koliko se činilo u ovom trenutku jedinim načinom opstanka čovječanstva, gramzivost ne daje rezultate na duge staze. Kraj svijeta u ovom obliku je na pomolu. Očekujte sladak kraj, vi, koji sebe odsad držite u epruveti, spremni za sjedinjenjem s bilo kojim dijelom svijeta u bilo kojem trenutku…
Da bi se promijenili odnosi među ljudima, bilo koje prirode (društveni, ekonomski itd.) potrebno je prvo da se čovjek promijeni u sebi. Kakva god se promjena u čovjeku odigrala, sa ili bez rasplinjavanja subjekta, novo društveno uređenje će se pojaviti samo od sebe. S drugačijim poimanjem sebe otvorit ćemo putove nekim novim oblicima postojanja. To je poruka kako shvatiti proces rasplinjavanja subjekta. Stari oblici su pred raspadanjem. Otvrdnulo ‘ja’ uskoro prsnut će poput ljuske jajeta. Ono što iziđe na vidjelo bit će nova vrsta ljudskog postojanja. Ni bolja ni gora. Jedino, što će opet dobiti neko vrijeme za smisleno bivstovanje na ovom svijetu…
Listopad 2011.
O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta I.
Peter Sloterdijk: FILOSOFSKI KVARTET (Das Philosophische Quartett)
Kako prihvatiti tu naoko gorku i neprihvatljivu istinu zadnje ravni prosvjetiteljstva da zapravo ne postojimo, da je ovaj konstantni osjećaj u glavi koji nazivamo svijest, samo posljedica određenih ponavljajućih kemijskih reakcija u našem mozgu i ništa više? Isto tijelo, iste kemijske reakcije iz sata u sat, i tomu smo još dali ime – ‘ja’. Sada mi je već lakše razmišljati o tome da ne postojimo. Vrata raja ili pakla proći ćemo neprimijećeni prije nego li nas dohvate druge kemijske reakcije ili se u potpunosti ne rasplinemo poput mjehura sapunice.
Nije li to ulaznica za jednu novu vrstu religioznosti, jedva da se stignemo zapitati, ali već čujemo prigovor: „Ah, ta religioznost!“. Razum je više ne podnosi. Morat će se preobući u nešto intelektualno daleko prihvatljivije. Zašto ne, dovikuje Posljednja Ravan Prosvjetiteljstva. Razumom razotkriti čudesnost svijeta počinje u onom trenutku kad shvaćamo da nema toga ‘ja’ koje misli, već samo određena količina udružene energije svemira na neko vrijeme. U skladu s tim ‘ja’ bi se moglo shvatiti kao umjetnost prirode…
Ipak, u svemu tome ima i jedna žalosna stvar. Shvaćate da ćete biti u tom obliku, da ćete proizvoditi taj isti osjećaj u glavi samo dok ste u tom ružnom i prolaznom tijelu. Porazna misao prosvjetiteljskog mislioca na kraju puta. To je kao prosto prihvaćanje prostora i vremena, življenja i umiranja. Kao da govorite samom sebi na uho „Ništa se nije moralo znati da bi se živjelo“.
S druge strane, u svemu tome ima i nečeg znanstveno čudesnog. Ako sam samo zbroj kemijskih reakcija u tijelu i ništa drugo, ne budi li to u meni ustrajnog znanstvenika koji će po cijenu života sada prionuti na zadatak uspješnog premještanja istih u mnogo manje prolaznu tvar. Nećemo li jednog dana, ako već dosada nismo, razviti tehnologiju koja će to biti u stanju, preseliti naše misli u stroj, drvo ili kamen. Ili ćemo postati samo „mozgovi u bačvi“, kao što tu mogućnost ozbiljno razmatra i jedna odlučna grana epistemologije? Ili još čudesnije: kako bi bilo da sve što zamislimo i ostvarimo?
U znanstvenom smislu nema prepreke da te kemijske reakcije jednog dana ne prebacimo u neko drugo tijelo ili čak neki drugi oblik materije. Čudo prirode! Sa subjektom u igri mi smo samo nijekali čudesnost prirode u svojim mogućnostima. Ako nema nikog iza naših misli, postajemo mađioničari svijeta. Možemo činiti što god nam je volja i moja mašta se odsada polako počinje gubiti u beskrajnim mogućnostima bivstovanja.
O rasplinjavanju subjekta, tog nadmenog mislećeg ‘ja’, najviše je pisao opet taj naočiti i u filozofskom smislu još uvijek aktivni Nijemac – Peter Sloterdijk. Njegova emisija „FILOSOFSKI KVARTET“ bilježi i više nego prihvatljivu umjerenu gledanost na njemačkoj televiziji, ali čini mi se da ga danas zaokupljaju neke druge teme. Pogledamo li popis naslova već prikazanih emisija uočit ćemo, primjerice, neobičan spoj politike i religije u emisiji znakovitog naslova „Politika Benedikta XVI“ (Die Politik Benedikt XVI iz 2009) ili pak, niz onih naslova koji se tiču manje-više svjetske financijske krize (Markt der Illusionen iz 2008, Irrationale Finanzwelt iz 2011,). Kao da je batalio svoj najsjajniji filozofski biser – tezu o posljednjoj ravni prosvjetiteljstva koja se ogleda u rasplinjavanju subjekta. Naravno, jasno je svakomu da ovaj svijet danas najmanje sliči na onaj u kojem se događaju rasplinjavanja subjekata na sve strane. Naprotiv, dolazi do otvrdnjavanja subjekta više nego ikad prije! Ali u tome i vidim početak njegove propasti. Jedini naslov „FILOSOFSKOG KVARTETA“ koji vam u duhu ovog bloga možda privlači pažnju jest „Svemir bez Boga“ (Unversum ohne Gott) u kojem se u natruhama spominje subjekt i možebitno njegovo iščeznuće. Osim toga, zbog upornog ignoriranja engleskog jezika Peter Sloterdijk je ostao zatočen unutar jezičnih barijera matične države. Piše i govori samo na njemačkom jeziku i nije poput onog razvikanog Slovenca (Žižek) koji tek tako pali i žari po You Tube-u i katedrama zapadnoeuropskog mišljenja, izlažući svoje misli na „manitu“ engleskom jeziku, provlačeći filozofske škole, njihove ideje i što sve ne kroz vlastiti osebujni postmodernistički diskurs.
Postoji jedna Žižekova izjava ili čak vic o tome kako je danas lako zamisliti kraj svijeta u fizičkom smislu, aludirajući na niz filmova i knjiga apokaliptične tematike u kojima se majčici Zemlji prijeti udarom meteorita ili ubojitim Sunčevim vjetrovima, ali da je, u isto vrijeme, nezamislivo predočiti kraj trenutnih oblika ekonomskih odnosa. Jasno, zajapureni Slovenac je tu ciljao na kapitalizam. Međutim, ova rečenica već spada u sljedeći post, a koji ću nastojat povezat s ovim, pitajući se: ne nudi li nastupajući proces rasplinjavanja subjekta i mogućnost za konačan obračun s jednim, više neizdrživim, društvenim uređenjem?
