Srpanj 2011.
Trigonometrija ljubavi i teorije ujedinjenja
Leon Lederman & Dick Teresi: BOŽJA ČESTICA
Osobina moje supruge o kojoj nerado govorim pred drugima ne tiče se ni redovitog ili neredovitog kuhanja ili spremanja, ni pretjeranog vikanja ili pretjerane potištenosti; tiče se, zapravo, jedne nevjerojatno banalne stvari: kasno noću, kada bi sve poslove posvršavala, sva jela za sutra skuhala i sve stvari po kući pospremila, prihvatila bi se rješavanja matematičkih zadataka iz trigonometrije. Dakle, ne svih, već samo onih iz trigonometrije. Tako je, samo onih u kojima se spominju ta mala čudovišta: sinus, kosinus, tangens i kotangens. Hej!
Jednu večer osmjelim se pitati zašto to radi. Odložila je svoju uredno našiljenu olovku i zagledala mi se duboko u oči kao nikada do tad. Nelagoda mi zakratko prođe cijelim tijelom.
- Kako da ti to predstavim? – razmišljala je nekoliko trenutaka a onda kao da se dosjetila.
- Uzmimo ovu tvoju religiju o kojoj pišeš na onom svom blogu. Religija u mojem svijetu može biti shvaćena kao funkcija kosinusa koja iz ništa stvara nešto. Kosinus od 0 daje 1. Općenito, trigonometrija kao znanost trokuta u tvom svijetu bi mogla zauzeti mjesto znanosti o trodimenzionalnom svijetu, dakle, bila bi neka vrsta geometrije.
- Dobro, a što bi onda bio sinus? – već sam se uključio u raspravu.
- Tu moraš sebi predočiti trokut odnosno svijet kao da ga imaš na dlanu. Zamisli da si stranica trokuta a svijet hipotenuza istog. Tvoj odnos s hipotenuzom je tvoja filozofija, zar ne?
- Čudno zboriš… – rekoh iako mi se dopala njena igra riječi.
- Nije to sve, zamisli sada što bi bio tangens, koja od tvojih duhovnih moći čovjeka?
- Čekaj, čekaj, za znanost smatram da se samo dotiče površine stvari koje spoznaje…
- Odatle cjelokupna znanost je samo tangenta svijeta kojeg spoznaje! – slavodobitno zaokruži priču moja supruga u pogledu još jedne trigonometrijske funkcije.
Preostao nam je još samo kotangens i… umjetnost. Ali tu moja supruga obori glavu i vrati se rješavanju svojih zadataka.
- Ono što u ovom trenutku sada radim… – reče tiho ne dižući glavu – …jest rješavanje te još neriješene zagonetke kako dokazati da jedina preostala funkcija kotangens odgovara umjetnosti, umjetničkom djelovanju u svijetu. Gotovo da se čini lako jer je kotangens funkcija koja je obrnuto proporcionalna tangensu, ali…
- Pa da, tako je, znanstvena i umjetnička djelatnost su u potpunoj suprotnosti, na dobrom si putu… – počeo sam hrabriti svoju suprugu.
- Pa baš i ne… – nakon nekoliko trenutaka procijedi kiselo.
- U čemu je problem? – upitah, ali ona samo teško uzdahnu i vrati se rješavanju svojih zadataka. Pogladio sam je po kosi, a onda primakao svoje usne njenoj ušnoj školjki:
- Ali upitao sam te zašto to radiš, ne trebaš gubiti vrijeme na dokazivanje povezanosti tvojih trigonometrijskih funkcija s mojim moćima čovjekova duha…
- Znam, to radim samo iz ljubavi prema tebi… – reče i tu se poljubismo.
Malo sam razmislio o svemu. Izgleda da je moja supruga naišla na stari dobri problem pokušaja ujedinjenja više dobrih teorija u jednu a u koji, čini mi se, polako zapada i standardni model znanstvenog opisa stvarnosti kojeg su nam ponudili fizičari čestica još tamo 1980-ih.
Sve o standardnom modelu saznao sam iz knjige pomalo sumnjivog naslova „Božja čestica“ Nobelovca Leona Ledermana. Pa, iako je riječ o tipičnom popularno-znanstvenom štivu sasvim je dovoljna kako biste se uputili u posljednje tajne prirode koje ova, navodno, još posljednjim trzajima skriva od nas. Leon Lederman se u knjizi razotkriva kao vrlo duhovit tip ali kojemu ono „ljudsko odviše ljudsko“ nimalo nije strano. Tu me je pomalo šokirao sa svim svojim pričama o častoljublju znanstvenika prema nagradi uštogljene švedske gospode. Ali na stranu taština. Doista se stekne dojam da znanstvenici samo još trebaju popuniti neke praznine u svom standardnom modelu koje se odnose na pronalazak točno određenih čestica i paf! Kraj fizike! Vrlo poznata situacija koja je vladala i na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće prije nego li će jedan službenik patentnog zavoda u Švicarskoj podnijeti otkaz ne bi li svijetu obznanio svoju revolucionarnu znanstvenu teoriju. Ali nema pomoći, fizičare kao da je zahvatila epidemija ujedinjavanja teorija pod svaku cijenu. Tu je teorija struna, zatim teorija supersimetrije, teorija svega, vjerojatno još poneka. Ali da li se priroda može doista svesti na teoriju?
Sa znanošću, čini mi se, spoznajemo samo ono priručno, kako bi kazao Heidegger ili „kapitaliziramo iskustvo“, kako bi dometnuo Nietzsche. Kada malo bolje promislim znanost ne dolazi ni do jedne nepragmatične spoznaje, ne dolazi do, najblaže rečeno, Kantove „stvari po sebi“ i to je u dubokoj naravi znanosti. Ona ne zna objasniti ništa na nepragmatičnoj razini poimanja stvarnosti. Što je to kretanje, kako se vrijeme ovremenjuje, naposljetku uzalud tare glavu o problem beskonačnosti. U isto vrijeme, međutim, vrlo dobro se snalazi s istinama koje nam mogu koristiti, zna izračunati put čestice s obzirom na njenu brzinu i utrošeno vrijeme. U prirodi je znanosti da nam isporučuje samo korisna znanja i da zapravo u potpunosti šuti kada je riječ o uvjetima za postizanje tih znanja. Stoga mi se i ovaj standardni model čini kao pokušaj uspostave nekog znanstvenog zavjeta u koji ćemo prije biti prisiljeni vjerovati nego ga doista prihvatiti kao posljednju znanstvenu istinu o svijetu.
- Čuj – prenu me moja žena iz misli nakon duljeg vremena. – Čini se da je ova tvoja umjetnost ugrađena u same temelje računskog postupka koji provodim kako bih je razotkrila. Kao da je čitava trigonometrija samo umjetnost. Nemoćna sam, nikada neću shvatiti umjetnost iako je po svemu sudeći na zagonetan način ugrađena kao temelj svega.
Nakon toga, skrušeno mi se privinu uz rame. Pogladih je po kosi i ponovno poljubih.
Hm, umjetnost kao „teorija svega“, kao odgovor na pitanje zašto? Pa napokon i da s jednom teorijom budem zadovoljan, pomislim lica zagnjurenog u njenu kosu, tek na momente iz nje izvirujući i motreći upaljenu lampu na njenom stolu.
Sviđa ti se?
