Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
UVOD
Znanje što ga posjedujemo takve je vrsti te nam ne pada na pamet da bismo ga ljubili, nego se pitamo, kako ćemo progurati da s time živimo a da ne okamenimo.
Naslovom koji ovdje aludira na velike tradicije nudimo meditaciju o rečenici: “Znanje je moć”; ona je ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije.
Cinizam se odvažuje izići s golim istinama koje, u načinu kako su iznesene, zadržavaju nešto neistinito… Cinizam je prosvijećena kriva svijest.
U biti uma leži da više hoće no što može.
Održati spašavajuću funkciju slobodnog dijaloga jest posljednja zadaća filozofije… Međutim moći na vlasti ne daju da se s njima tako jednostavno govori i ne sjedaju drage volje za stol sa svojim protivnicima – radije ove posjednu iza rešetaka….Što činiti?… Prosvjetiteljstvo je pokušalo najbolje što se dade učiniti u toj situaciji. Budući da joj se ništa ne poklanja , ono je, gotovo od početka razvijalo, uz miroljubivi poziv na razgovor, drugo, borbeno držanje. Ono dobiva batine, dakle, ono uzvraća batinama… Povijest kritike ideologije najvećim djelom znači povijest ove druge polemičke geste, povijest velikog uzvraćanja udaraca.
1. KRITIKA OBJAVE ili otkuda to mogu znati?Tek nakon fundamentalne kritike novog vijeka, teologija se potpuno uspinje na brod luđaka takozvane vjere te se sve dalje otiskuje od obale doslovne kritike… Poput svih institucija ispunjenih voljom za preživljavanjem, one umiju izdržati “ukidanje” svojih osnova… Od toga vremena teolozi s cinicima imaju dodatno zajedništvo – smisao za golo samoodržanje. U bačvi šupljikave dogmatike oni su sebi uredili nastambu sve do Sudnjeg dana.
2. KRITIKA RELIGIOZNE ILUZIJE. U osnovi nije problem “postoji “ li bog; bitno je što imaju u vidu ljudi koji tvrde da on egzistira i da je njegova volja takva i takva…(ostaje se u okviru pitanja Što mogu znati?). Kritika je doživjela dogmatski pad tek kada je s negativnim metafizičkim iskazima preskočila ograde znanja i započela ispovjedanjem glupavog ateizma… Teorija popovske prevare. Kome koristi religija i koju funkciju ispunjava u životu društva?.. Onaj na vlasti ne vjeruje, ali dopušta vjerovati… Mora biti mnogo glupih kako bi malo njih ostalo mudrima.
3. KRITIKA METAFIZIČKOG PRIVIDA. Ona slijedi promišljanje da je ljudski um doduše sposoban za postavljanje metafizičkih pitanja, ali nije sposoban da o njima točno odluči vlastitom snagom. Golemi je čin kantovskog prosvjetiteljstva što je pokazao da um pouzdano funkcionira samo pod uvjetima iskustvene spoznaje. U skladu sa svojom prirodom, on se mora namučiti sa svime što prelazi iskustvo. U njegovoj biti leži da više hoće no što može…Metafizičko mišljenje ipak oporučuje prosvjetiteljstvu beskrajno vrijedno nasljedstvo, uspomenu na povezanost refleksije i emancipacije, koja ostaje valjanom i nakon sloma velikih sistema… Samoprosvjećivanje je moguće samo za onoga tko uviđa koje svjetske cjeline je on “dio”. Stoga su danas, dakako s umjesnom intelektualnom diskrecijom, socijalne filozofije i filozofije prirode preuzele nasljedstvo metafizike.
4. KRITIKA IDEALISTIČKE NADGRADNJE. Otkriće rada i logika produkcije, kolikogod bile fundamentalne, ne nude nikakav generalan ključ za sva pitanja egzistencije, svijesti, istine i znanja.
5. KRITIKA MORALNOG PRIVIDA. Da čovjek nije zbiljski ono što se gradi da jest, jest pramotiv morlnokritičkog mišljenja.
6. KRITIKA TRANSPARENCIJE. “Otkrivanje nesvjesnog”
7. KRITIKA PRIRODNOG PRIVIDA. Ljudska svijest na svakom koraku biva pozivana da se vara i zadovolji pukim prividom… Kada bi stvari uopće bile ono što na njima odmah naziremo, tada bi moralo biti suvišnim svako istraživanje i znanost. Ne bi bilo ničega za traženje, pretraživanje, pokušavanje. No znanost i prosvjetiteljstvo imaju detektivski odnos prema realnosti… Čovjek nikada nije u “središtu svoga bića”, on stoji pokraj sebe sama…
8. KRITIKA PRIVATNOG PRIVIDA. Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrešitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
DIOGENES IZ SINOPE – ČOVJEK-PAS, FILOZOF, NIŠTARIJA
Približiti se sa smiješkom “punim razumijevanja” već bi bio nesporazum.
Na nj ostavljaju dojam samo karakteri, koji se s njim mogu nositi u pogledu prisutnosti duha, spremnosti za uzvraćanje udaraca, budnosti i neovisna čuvstva života.
Slobodan od potreba, kako Diogen nastupa, on bi prije mogao sloviti kao praotac misli o samopomoći, dakle asket u smislu samopomagalaštva distanciranjem i ironiziranjem potreba, za zadovoljavanjem kojih većina ljudi plaća slobodom.
Njegovo spektakularno siromaštvo je cijena slobode, to valja ispravno razumijeti. Da je mogao biti imućnim a ne izgubiti neovisnost, on zacijelo ne bi imao ništa protiv. No, nijedan se mudrac ne smije dati izludjeti takozvanim potrebama. Diogen je naučavao da i mudrac jede kolače, premda jednako može i bez njih.
Građanin se bori sa utvarama taštine i teži za bogatstvom, s kojim on i ne može započeti ništa više od onoga, što je u elementarnim užicima kiničkog filozofa samorazumljivost, što se ponavlja iz dana u dan: ležati na suncu, promatrati zavrzlamu svijeta, njegovati svoje tijelo, radovati se i ništa ne očekivati.
Svijet on ne osjeća ni tragično ni apsurdno. Oko njega nema ni traga melankolije, koja prianja uz sve novovjekovne egzistencijalizme.
Podruštvljeni čovjek je onaj koji je izgubio svoju slobodu otkako je odgajateljima uspjelo da u nj usade želje, projekte i ambicije. Ove ga otcjepljuju od njegova unutrašnjeg vremena, koje poznaje samo sadašnjost, te ga uvlače u očekivanja i sjećanja.
Upitan za svoje zavičajno mjesto on je odgovorio: “ Ja sam građanin svijeta “.
Tamo gdje podruštvljavanje za filozofa postaje istoznačno s izazovom da se zadovolji parcijalnim umom svoje slučajne kulture i da se priključi kolektivnoj iracionalnosti njegova društva, kiničko uskraćenje ima utopijski smisao. Sa svojim zahtjevom za umnom životnošću uskratitelj se ovojnicom odvaja od objektivnih izopačenja. Tako kinik žrtvuje svoj socijalni identitet i odustaje od psihičkog komfora neupitne pripadnosti nekoj političkoj grupi, kako bi spasio svoj egzistencijalni i kozmički identitet… “ Jedini istinski državni poredak nalazim samo u svemiru! “
Na pitanje, koju dobit mu je donijela filozofija, kazao je, ako već ništa drugo a ono svakako to, da bude pripravan na svaki obrat sudbine.
Fascinacija kiničkog načina života jest njegova osebujna, dapače, gotovo nevjerojatna vedrina.
Prema verziji koju su širili njegovi učenici, Diogen je umro susprežući disanje, što bi naravski bio izuzetan dokaz za njegovu nadmoćnost u životu i u umiranju.
Svoju svadbenu pjesmu pjevao je vlastitim rukama, on nije podlijegao prisili da ulazi u brak zbog seksualnih potreba. Diogen je praktički docirao masturbaciju, dakakako kao kulturni napredak ne kao pad u animalno… Seksualna neovisnost ostaje jedan od najvažnijih uvjeta emancipacije…
Politika je ono pri čemu se mora biti na sve spreman; društveni život nije uporište sigurnosti nego izvor svih opasnosti. Prisutnost duha postaje tada tajnom preživljavanja. Tko malo treba postaje savitljiv prema političkoj sudbini, kada već mora živjeti u vremenima kada politika znači sudbinu. Politika je, također, ona sfera u kojoj ljudi sebi međusobno razbijaju glave natječući se oko onoga što nije nužno.
